Arheologija Zanimljivosti

ARHEOLOGIJA

Rimski zidovi u egiptu

KAIRO - Hramovi u Luksoru i Karnaku su nekada bili opasani zidovima koje su izgradili Rimljani, saopštio je Faruk Hosni, egipatski ministar kulture.

Zidovi su izgrađeni u II veku, kada su Rimljani ova sveta mesta pretvorili u vojne logore. Egipatski arheolozi su prilikom čišćenja terena oko hramova otkrili velike crvene blokove, čije je poreklo utvrđeno kasnijom analizom.

Pravljenje stakla u drevnom Egiptu

KAIRO - Britanski arheolozi su na nalazištu Kvantir-Pirameses, u blizini Sredozemnog mora, otkrili predmete koje je neki egipatski staklorezac napravio oko 1.250 godine pre nove ere, piše časopis Sajens.Ovaj pronalazak dovodi u pitanje dosadašnju teoriju o Mesopotamiji kao kolevci proizvodnje staklenih predmeta. Predmeti od stakla, kao što su posude, boce i nakit igrali su važnu ulogu u razvitku trgovine pri kraju bronzanog doba.





Prokletstvo faraona

LOS ANĐELES - Mladog kralja Tutankamona (imao je samo 19 godina kada je umro, pre 3.300 godina) nikako da ostave na miru. Prvo su ga 1922. iskopali, pa su ga prevezli u Englesku, pa su ga pokazivali nalickanim aristokratima, pa su ga skenirali...Kao da mu to nije bilo dosta, nego ga sada vode preko "bare", na izložbu gde će ga posmatrati Amerikanci. Zarada od 35 miliona dolara koju očekuju organizatori ove "egzibicije" je pravi razlog njihovog interesa za egipatsku kulturu iz doba 18. dinastije.
Pronađena Davidova palata

JERUSALIM - Izraelski arheolozi tvrde da su u istočnom delu Jerusalima pronašli legendarnu palatu kralja Davida. Drugi su, naravno, odmah osporili da je u pitanju baš palata Davida, ali priznaju da je reč o prvorazrednom otkriću. U pitanju je veliko zdanje iz desetog veka pre nove ere u kojem su pronađeni grnčarija iz doba Davida i Solomona i pečati zvaničnika pomenutog u Knjizi proroka Jeremije.

Otkriveno 40 tvrđava iz doba Sasanida

TEHERAN - Tvrđave su bile u modi u drevnom Iranu, u periodu Sasanida (pre 2.000 godina) i Ismailija (pre 1.000 godina). Arheolozi su u provinciji Južni Korasan pronašli ostatke 40 utvrđenih zdanja, uglavnom na obroncima visokih planina. Do sada je u ovoj provinciji pronađeno oko 170 istorijskih spomenika od izuzetnog značaja, u koje spadaju džamije, grobnice, kuće, pećine koje su nekad bile nastanjene i podzemna utvrđenja.


Olmeci nisu ishodište Američke civilizacije

MEKSIKO SITI - Analiza grnčarije stare 3.000 godina iz San Lorenca, drevnog grada Olmeka, pokazuje da njihova kultura verovatno nije bila "majka" kasnijih civilizacija na ovim prostorima - Maja, Asteka, pa posredno čak i Inka. Zvanični stav naučnika o tome do sada je bio da je trgovina, kojom su Olmeci (o kojima je "Civilizacija" opširno pisala), uslovili razvoj drugih kultura, koje su zatim dalje širile dobijeno znanje. Međutim, hemijska analiza grnčarije za koju se smatralo da su je Olmeci pravili, a zatim slali drugim narodima, pokazuje da su i u ovom ranom periodu mnogi narodi vladali izvanrednom veštinom grnčarije, te da su ćupove i posude međusobno razmenjivali. Ovo otkriće je naučnike uputilo na zaključak da su Olmeci bili samo jedna od mnogih kultura u tom periodu (doduše dominantna kultura).

Najveca arheoloska otkrica

Dvadeseto stoljece ostat ce zapamceno po velikom broju fascinantnih arheoloskih otkrica koja su u potpunosti promijenila nasu percepciju proslosti. Na svjetlo dana su izasli nepoznati gradovi i civilizacije, djela izuzetne zanatske i umjetnicke vrijednosti, te astronomski zapisi koji zapanjuju svojom preciznoscu. Uz pomoc nove moderne tehnologije arheolozi su doznati citav niz podataka koji dokazuju da ljudi iz proslosti nisu bili nikakvi divljaci, vec da su u svom pristupu zivotu iskazivali nama nedostupnu sofisticiranost. Uz sve to se i nastanak ljudske vrste pomaknuo se s prijasnjih par stotina tisuca godina na daleku proslost od dva miliona godina. Postalo je jasnim da smo na ovoj planeti bili prisutni puno prije nego sto smo do sada mislili i da su nasoj poznatoj civilizaciji prethodile mnoge nepoznate.
Odabir deset najvecih arheoloskih otkrica dvadesetog stoljeca nije uopce laka stvar. To je isto kao kad pokusate napravizi listu deset najboljih pjesama ili filmova. Svaki izbor nuzno mora biti bar malo subjektivan i nikako ne moze obuhvatiti sve ono sto je vrijedno. Prilikom ovog odabira kao osnovni kriterij posluzila je procjena vaznosti pojedinog otkrica na nivou mijenjanja nacina interpretacije ljudske povijesti. Svako od dolje navedenih otkrica predstavljalo je na svoj osoben nacin neku vrstu revolucije u razumijevanju onoga sto uistinu jesmo. I upravo zbog uspijeh arheologije u dvadeset i prvom stoljecu nece ovisiti o tehnologiji koju ce koristiti nego o prihvacanju jedne drugacije koncepcije svijeta u kojem zivimo.

1. Svitci s Mrtvog mora

U proljece 1947. godine u jednoj spilji pored Mrtvog mora pronadjene su posude u kojima su se nalazili vrlo stari svici. Tek nakon godinu dana postalo je jasno o cemu je uistinu rijec. Starost svitaka je procijenjena na razdoblje od 200. godine prije Krista do 68. godine poslije Krista i sadrzali su najstarije zapise zidovske Biblije. Medju njima je pronadjena i kopija biblijske knjige Izaijine koja je bila starija od svega sto je do tada bilo sacuvano na originalnom hebrejskom. Objavljivanje sadrzaja tih svitaka pratila je velika doza mistificiranja. Neki istrazivaci su inzistirali da ce oni dokazati postojanje i bozansku prirodu Isusovu, dok su vjerovali kako se u njima kriju po krscanstvo opasni sadrzaji koji su izbaceni iz sluzbenih biblijskih verzija. Postepenim obajvljivanjem moglo se doznati da se na svicima osim biblijskih tekstova nalaze i nepoznati "komentari" Biblije, posljednje rijeci pojedinih licnosti, popis rituala, instrukcije za posljednju apokalipticnu bitku, pa cak i popis zakopanih blaga. Vecina tekstova bila je zapisana na heberejskom jeziku, te neki na grckom aramejskom. Svitci s Mrtvog mora jos uvijek nisu u potpunosti istrazeni i njihova tajna ceka da bude rijesena u novom tisucljecu.

2. Tutankamonova grobnica

Engleski arheolog Howard Carter i njegov sponzor lord Carnarvon istrazivli su 1922. godine po egipastkoj Dolini kraljeva. Nisu se ni nadali da ce upravo oni biti prve osobe koje ce u povijesti pronaci grob jednog od egipatskih faraona. Grob na kojeg je naisli pripadao je Tutankamonu, sinu i nasljedniku heretika Eknatona, i bio ispunjen velikom kolicinom zlata. Njihovo otkrice izazvalo je senzaciju sirom svijeta i u kratkom vremenu ih pretvorilo u medijske zvijezde. Stvaranju mita pripomogla je i nesretna smrt lorda Carnarvona koja se povezala s apokrifnom "faraonovom kletvom". Kasnijim istrazivanjem Tutankamonove mumije ustanovljeno je da je ovaj kralj-djecak nenadano umro 1323. godine prije Krista uslijed udarca u glavu. Najvjerojatnije se radilo o uspjesno provedenoj uroti i atentatu. Usprkos velikog blaga koje je pronadjeno u njegovoj grobnici, Tutankamon nije spadao u vaznije egipatske kraljeve. Za vrijeme svog kratkog zivota on jednostavno nije uspio ostaviti neki vazniji upliva, pa je vrlo brzo zaboravljen od onih koji su slijedili iza njega. Ipak, on je vremenom postao nekom vrstom ikone ne samo za egiptologiju, nego i za citavu arheologiju.

3. Kosti koje su uzbudile Ameriku

George McJunkin bio je po svemu vrlo neobican kauboj. Na sedlu njegovog konja zajedno su visili puska i teleskop. U kolovozu 1908. godine jasuci kroz podrucje Novog Meksika uocio je gomilu starih kostiju. Sjahao je s konja i ustanovio da se radi o ostacima drevne vrste bizona koji je bio ubijen od strane ljudi. Pored kostiju jasno su se raspoznavali i ostaci kamenog oruzja koje su pri tome koristili. McJunkin je odmah shvatio da se radi o vrlo vaznom otkricu i odlucio s njime upoznati najpoznatije americke arheologe. U to doba vodeci autoritet na planu istrazivanja americke proslosti bio je Aless Hrdlicka, voditelj Smithsonian instituta, koji je postavio teoriju kako su prastanovnici Amrike zivjeli tamo prije 3000 godina. Kosti koje je pronasao McJunkin bile su stare 10000 godina i nikako se nisu uklapale u njegove procijene, pa je zato ucinio sve kako bi sprijecio javno objavljivanje informacija o ovom epohalnom otkricu. No, u tome mu se suprotstavio arheolog Jesse Figgins i pomogao da istina izadje na vidjelo.

4. Zaboravljena slava grada Ur

C. Leonard Woolley je u razdoblju izmedju 1922. i 1934. godine izazvao veliku pozornost svojim iskopavanjima na podrucju danasnjeg Iraka. On je otkrio stari mezopotamski grad Ur, tradicionalno mjesto boravka biblijskog Abrahama. Uz pomoc velikog broja radnika on je otkopao gotovo 2000 grobova, medju kojima su neki bili izuzetno bogato ukraseni, pa je Woolley odmah pretpostavio da se radi o ostacima kraljevskih grobnica. Medju tim grobovima svojom ljepotom isticao se onaj koji je pripadao kraljici Pu-abi iz ranog dinastickog perioda (2600-2500 godina prije Krista). U njemu su se nalazili ostaci 23 zrtvovana sluge, lira sa zlatnim ornamentima, te razliciti nakit napravljen od zlata, srebra i dragog kamenja. Osim grobova otkrivene su i brojne privatne kuce koje su pokazivale visok nivo zanatske umjesnosti. Citav svijet imao je priliku upoznati se s jednom vrlo razvijenom civilizacijom koja je tisucama godina bila nepoznata.

5. Brodolom kod Uluburuna

Otkrice George Bassa u potpunosti je promijenilo stereotipove arheologije kao znanosti koja se bavi iskapanjima pijeskom zatrpanih starih civilizacija. Pocetkom sezdesetih godina proslog stoljeca on je u jugozapadnoj Turskoj na dnu mora pronasao ostatke potonolug broda iz razdoblja Broncanog doba. Postalo je ociglednim da i morske dubine kriju velik broj informacija koje bi mogle promijeniti poznatu povijest covjecanstva. Na potonulom brodu pronadjene su drvene grede iz tropske Afrike, jantar sa sjevera Europe, broncani mac iz Italije, kameno zezlo iz podrucja Crnom mora, pecat napravljen u Mezopotamiji, skarabeji iz Egipta, keramika i bakar sa Cipra i Grcke, kositar iz Afganistana, te orudje i oruzje s palestinsko sirijske obale. Sve to je dokazivalo kako je u proslosti postojala intenzivna komunikacija medju prostorno udaljenim kulturama.

6. Covjek iz leda

Dva njemacka turista su se u rujnu 1991. godine odlucila popesti na planine koje oznacavaju granicu izmedju Italije i Austrije. Na visini 3210 metara naisli su na zacudan prizor. Iz sante leda ukoceno gledao ih je zaledjeni covjek. Ne samo da mu je tijelo bilo ocuvano, nego je isto takvom stanju bila i njegova odjeca, orudje i oruzje. U pocetku se mislilo da se radi o nekom nestalom turistu, pa je prvo pozvana policija i hitna pomoc. Tek kasnije je postalo jasno o kome se radi i na scenu su stupili arheolozi. Pronadjeni covjek je izmjeren, snimljen rentgenom i temeljito pretrazen. Ustanovljeno je da je star nesto vise od 5000 godina i da je pripadao Kasnom kamenom dobu. Umro je kad je imao cetrdeset godina i po tijelu je imao tragove tetoviranja koji su najvjerojatnije bili u svrhu lijecenja. Odjeca i obuca su mu bili izuzetno kvalitetno napravljeni i prilagodjeni niskim temeperaturama. No, ono sto najvise iznenadjuje je sam njegov izgled i sofisticirani izraz lica koji se nikako ne uklapa u nase ustaljene predodzbe o ljudima kamenog doba.

7. Otkrivene tajne Maja

Generacije znanstvenika cudile su se dostignucima drevnih Maja. Njihove piramide, matematika, astronomija, znanost i umjetnost, bili su svjedocima jedne izuzetno razvijene civilizacije. Najvecu zagonetku je predstavljao njihov jezik, jedini koji je za sobom ostavio pisani zapis iz prekolumbovske Amerike. Godinama se smatralo da se radi o sustavu glifova gdje svaka slicica predstavlja pojedinu rijec ili ideju. No, pokazalo se da su takva razmisljanja potpuno kriva. Pismo Maja bilo je u stvari kombinacija znakova koji su pojedinacno prikazivali konsonante i vokale u svrhu stvaranja rijeci. Revoluciju u desifriranju drevnih rukopisa Maja izazvao je Jurij Knorosov koji je pedesetih godina proslog stoljeca postavio temelje za daljnja istrazivanja. Posto se radilo o ruskom arheologu bilo je potrebno dosta vremena da njegova otkrica budu priznata od snobovskih arheoloskih krugova na Zapadu. Danas mozemo ustvrditi da je otprilike 80 posto zapisa Maja moguce desifrirati, a pri tome gotovo citav sustav pisanja.

8. Porodica koja je otkrila porijeklo ljudi

Tradicija porodice Leakey je da se svi njezini clanovi bave arheologijom. Predanim radom razlicitih generaciji oni su napravili najveci pomak u razumijevanju porijekla ljudske vrste na Zemlji. Oduvijek su svi fosilni ostaci ljudske prapovijesti dolazili su iz Europe i Azije, dok se Afrika smatrala beznacajnom za ljudsku evoluciju. No, u lipnju 1959. godine dogodio se veliki preokret. Mary Leakey naisla je kopajuci na vrlo zanimljivu kost. Pazljivo je uklonila pijesak i ustanovila da se radi o humanoidnom zubu. Zajedno s ostalim clanovima porodice nastavila je kopati dalje i uskoro su pronasli stotine dijelova pracovjeka kojeg su nazvali Zinjantropus. Objavili su da se radi o najstarijem "covjeku na svijetu" i datirali njegovu starost na otprilike 600 000 godina. No, pravo iznenadjenje je tek slijedilo. Uporabom moderne tehnologije ustanovljena je starost od 1,75 miliona godina. Citavo ljudsko porijeklo se preokrenulo, a Afrika je postala koljevkom covjecanstva.

9. Umjetnici iz Lascauxa

Pas sedamnaestogodisnjeg Marcela Ravidata je lovio zeca i dosao nanjusio rupu na brdu Lascaux. Tako zapocinje uvod u jedno od najvecih areholoskih otkrica uopce. U spilji koja je tada otkrivena nalazili su se crtezi stari vise od 17 000 godina, crtezi koji su iz temelja promijenili promisljanje o proslosti. Po prvi put imali smo priliku vidjeti fascinantne prikaze ogromnih bikova i konja koji su ocaravali svojom anatomskom preciznoscu. Vjesto izvedene linije bile su ispunjene bojama, dok su sjenke svemu davale osjecaj dubine. Na nekim crtezima mogli su se primjetiti i naznake impresionistickih tonova. Ukupno je pronadjeno sest "galerija" ukrasenih sa 600 slika i skoro 1500 rezbarija. Za taj poduhvat bilo je sigurno potrebno vise drvenih umjetnika koji su prilikom slikanja morali koristiti i ljestve. Sama spilja nije sluzila kao mjesto stanovanja, vec je prije svega imala ritualni karakter. Najnovija istrazivanja pokazuju da medju crtezima u Lascauxu postoje i oni s nedvosmislenom astronomsko-astroloskom simbolikom, sto dodatno potvrdjuje nase kompletno neznanje o znanjima koja su posjedovali ljudi u dalekoj proslosti.

10. Kineski nijemi vojnici iz groba

Sedamdesetih godina arheoloski nalazi u Kini zapanjili su sve televizijske gledatelje koji su mogli na ekranima vidjeti vojsku od 8000 vojnika napravljenih od terakote. Svi oni bili su postavljeni u grobu prvog vladara Kine Qin Shihuanga koji je umro izmedju 221. i 210. godine prije Krista. Svaka od tih figura predstavljala je unikatni umjetnicki rad i odlikovala se individualnim karakteristikama. Vojnici su stajali u 11 redova i zauzimali prostor veci od 200 metara. Kasnije se pokazalo da je tih 8000 nijemih vojnika samo dio citavog grada koji je podignut kao posmrtna pratnja umrlom vladaru. Pronadjene su jos i prostorije s figurama konjanika, razlicitim zivotinjama, te kraljevskom kocijom. Kasnije je otkrivena i impoznatna piramida koja je u sebi sadrzavala kraljevski grob u kojem su osim kralja bile zive sahranjene i njegove konkubine koje mu nisu rodile djecu.

Igor Ognjenovic (Fokus)

Rukopis koji nitko ne zna procitati

Kad je americki kolekcionar i prodavac starina Wilfrid M. Voynich 1912. godine u vili Mandragone u Frascaitu, blizu Rima, pronasao nepoznati rukopis sigurno nije bio svjestan na kakvu je tajnu naisao. U prvi trenutak Voynich je odlozio nadjene papire po strani i posvetio se drugim vrijednim knjigama. Kasnije kad je tajanstveni rukopis konacno dosao na red utvrdjeno je da je napisan jezikom koji nitko ne poznaje. S komadica papira prilozenog uz rukopis moglo se doznati da je on prije pripadao Petrusu Backxu, 22. generalu Druzbe Isusove. Voynichev rukopis je bio dio njegove privatne knjiznice i prodan je od strane rodbine nakon generalove smrti.U originalu se rukopis sastojao od barem 116 folija, no sacuvano ih je samo 104. Na folijama su prisutne ilustracije i tekst napisan nepoznatim jezikom. Sve dok se ne pronadje kljuc za desifriranje teksta ilustracije ostaju jedina informacija koja nam moze razjasniti karakter ove cudesne knjige.
Prema ilustracijama izgleda da se radi o znanstvenoj knjizi o biljkama s nekim dodacima. Wilfrid Voynich je datirao rukopis na osnovu kaligrafije, crteza, pergamenta i pigmenta, negdje oko kraja 13. stoljeca. Uz vec spomenute crteze biljaka u rukopisu su prisutni i crtezi malenih golih zena u kadama povezanim kompliciranim vodovodnim cijevima koje vise izgledaju kao anatomski dijelovi nego hidraulicne naprave. Tu su i tajanstvene karte na kojima neki vide astronomske objekte vidjene kroz teleskop, a neki zive stanice vidjene kroz mikroskop. Na tim kartama prisutan je i neobicni kalendar zodijackih znakova naseljenih malenim golim ljudima u kantama za smece. Svi lingvisti koji su analizirali popratne tekstove ustvrdili su kako pismo i jezik rukopisa jednostavno nisu poznati.

Male kupacice i nepoznate biljke

Pismo kojim je pisan Voynichev rukopis u osnovi je alfabetsko pismo koje ima od 19 do 28 slova, a niti jedno od njih nije vezano uz bilo koji europski sustav pisanja. Slova su pisana gustim rukopisom i uklapala se u neobicne crteze vodenim bojama. Postoji pretpostavka da se vjerojatno radi o nekoj vrsti tajne alkemijske knjige. Rukopis je prema ilustracijama podijeljen na nekoliko cjelina. U prvom dijelu naglasak je stavljen na biljke. Radi se uglavnom o neidentificiranim fantasticnim biljkama. Nakon toga slijede dio o astronomiji gdje sve vrvi zodijackim simbolima. Razni anatomski ctezi i ljudski likovi dominiraju trecim dijelom, najvjerojatnije posvecenim biologiji. Na njega se nastavlja dio o kozmologiji, gdje pronalazimo razlicite zabiljeske o zvijezdama i nebeskim sferama. Voynichev rukopis zavrsava farmakoloskim temama uz posebni dio s receptima za biljne pripravke.
Povijesno se Voynichev rukopis po prvi put javlja 1586. godine na dvoru Rudolfa II, ceskog cara i jednog od najekscentricnijih europskih monarha svih vremena. Rudolf je sakupljao patuljke i imao regimentu divova u svojoj vojsci. Bio je okruzen astrolozima i fascinirale su ga igre, sifre i glazba. Na dvor Rudolfa II je stigla nepoznata osoba i prodala mu ovaj rukopis za tri stotine dukata. To je u to vrijeme bila ogromna svota, sto samo dokazuje da se rukopis snazno dojmio cara. U to vrijeme u pragu je kod Rudolfa II boravio i John Dee, veliki engleski moreplovac, astrolog, carobnjak i okultist. Nakon Deeove smrti njegov sin je govorio kako je njegov otac posjedovao tajnovitu knjigu, "knjigu koja je sadrzavala samo hijeroglife i koju njegov otac i nakon mnogobrojnih pokusaja nije uspio protumaciti". Poslije Deea knjiga je zavrsila kod Jacobusa de Tepenecza, upravitelja Rudolfovih botanickih vrtova. Tu joj se gubi svaki trag i stvarno je nejasno kako je na kraju zavrsila u Rimu.

Da li je rijec o krivotvorini?

Bilo je mnogo pokusaja desifriranja ovog teksta, no niti jedan od njih nije objavljenjer su potencijalni odgonetaci iskreno priznali neuspjeh. Poznati kriptolog William F. Friedman je 1944. godine organizirao skupinu sastavljenu od specijalista za jezike, matematiku, botaniku i astronomiju, kako bi pokusao rijesiti zagonetku Voynichevog rukopisa. Oni su se suocili s velikim tehnickim izazovima. medju tim izazovima je bio i zadatak transkripcije Voynichevog alfabeta, sto se pokazalo puno tezim nego se u prvi cas mislilo. Mnogi znakovi se u rukopisu razlikuju samo u sitnim varijacijama i ukrasima koji mogu a i ne moraju nositi neko znacenje. Bilo je tesko izbjeci opasnost da se dva ista znaka citaju kao jedan, da se slovo o zamijeni nulom, ili da se jedno tek neznatno izmjenjeno slovo kao vise razlicitih znakova. Unatoc tome skupina je uspjela izvrsiti statisticku analizu na primjerima Voynichevog teksta.
Javile su se neke zagonetne cinjenice. Analiza je najprije pokazala da se tekst Voynichevog rukopisa dosta ponavlja. Na nekim mjestima se ista rijec javlja dva lili tri puta u nizu, a rijeci koje se razlikuju samo u jednom slovu takodjer se pojavljuju neobicno cesto. Ukupno gledajuci, vokabular Voynichevog teksta je manji nego bi trebao biti i iako su rijeci neobicno kratke u usporedbi recimo s latinskim, kad se blize pogleda, uocava se da gotovo nema rijeci od jednog ili dva slova.. Friedman je vidio slicnost izmedju ovog statistickog profila i profila sintetickog univerzalnog jezika kojeg je u 17. stoljecu stvorio filozof John Wilkins, nesto poput proto-esperanta.
Citav rad ove strucne skupine odvijao se za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je ona konacno uspjela napraviti transkripciju teksta u simbole koji se mogu procesuirati, rat je zavrsen i okupljeni znanstvenici su se posvetili drugim istrazivanjima. Kasnije je Prescott Currieer, jedan od strucnjaka koji su radili na rukopisu, objavio tekst u kojem dokazuje da su, sudeci prema stilu pisanja, Voynichev rukopis pisale barem dvije osobe. Uslijed neuspjesnog desifriranja doslo je i do pretpostavki kako je rukopis prijevara. On je mogao biti krivotvoren u 16. stoljecu kako bi bio prodan za visoku cijenu caru Rudolfu II. Neki su cak posumnjali da je tekst krivotvorio sam Voynich, sto je uskoro otpalo kao mogucnost jer su strucnjaci koji su datirali rukopis dokazali da je on postojao i prije 1887. godine. Teoriju o krivotvorenju pobijaju statistike o rijecima u tekstu koje su karakteristicne za prirodne jezike. Malo je vjerojatno da bi netki krivotvoritelj iz 16. stoljeca mogao tako savrseno poznavati unutrasnje strukture jezika.

Teorija o katarskim svetim tekstovima

Vrlo zanimljivu teoriju o Voynichevom rukopisu postavio je 1987. godine dr. leo Levitov. U svojoj knjizi "Solution of the Voynich Manuscript" on pretpostavlja da je Voynichev rukopis jedini sacuvani osnovni dokument "Velike Hereze" nastale u Italiji i procvale u Languedocu sve do temeljitog zatiranja od strane Krizara 1230. godine. Male zene u kadama koje su zbunjivale tolike, za Levitova predstavljaju sakrament katara, tj. smrt rezanjem vena kako bi iskrvarile u toploj vodi. Crtezi biljaka koji se nisu mogli razrijesiti kao botanicki prepoznatljive vrste nisu nikakav problem za Levitova koji kaze: "Ne postoji niti jedna takozvana botanicka ilustracija ukojoj nije sadrzan simbol katara ili Izis". Bozica Izis pruza rjesenje i za astroloske simbole. Radi se jednostavno o zvijezdama na njezinom ogrtacu.
Ove Levitovljeve pretpostavke iskazuju niz manjkavosti i lako ih je dovesti pod znak pitanja. Jaca strana njegove knjige je pokusaj prevodjenja Voynichevog rukopisa. On tvrdi da je tekstove bilo tesko desifrirati upravo zbog toga sto oni uopce nisu bili pisani u siframa., vec odredjenim posebnim pismom. Radi se adaptaciji poliglotskog govornog jezika u kjizevni jezik koji bi bio razumljiv koji ne razumiju latinski i kojima bi se taj jezik moglo citati. Konkretno rijec je o visem poliglotskom obliku srednjevjekovnog flamanskog s brojnim posudjenicama iz straofrancuskog i starogermanskog.
Dr. Levitov cak je napravio i prijevode odredjenih dijelova rukopisa. Jedan od njih glasi: "Osoba koja ima znanje o pomoci, zna da postoji samo jedan nacin kako postupati s velikim bolom. On lijeci svaku od njih podvrgavajuci ih Endurai. To je nacin koji pomaze smrti. Ne zna svatko pomoci onome tko boluje. Ali oni koji su u samrtnom bolu trebaju njegovu pomoc. On razumije tu potrebu. On je isto tako svjestan da osoba kojoj treba pomoc niti ne zna. Mi svi znamo da svatko treba pomoc i svaki od nas bit ce na raspolaganju da pomogne." Gledajuci ovako s distance Levitovljev prijevod se uopce ne doima senzacionalnim. U njemu se neke rijeci ponavljaju u nedogled, postujuci na taj nacin kriptografske analize teksta. Svi oni koji su od Voynichevog rukopisa ocekivali velike senzacije ostat ce poprilicno razocarani onime sto im se prezentira. Ono sto nije uspjelo velikom Johnu Deeu i ostalim istrazivacima ovog tajanstvenog rukopisa, uspjelo je ovom znanstveniku ruskog porijekla. No, vecina poznatih svjetskih strucnjaka odlucno negira Levitovljeve teorije i prijevode, napominjuci da na pravo rijesenje ove velike tajne ipak jos treba pricekati. Sirom svijeta je uz pomoc interneta pokrenuta velika akcija stvaranja transkripcija Voynichevog rukopisa i njihovog prebacivanja na komjutore. Moderna tehnologija mogla bi ubrzati proces desifriranja.

Igor Ognjenovic (Fokus)

citat od rammstein

[
Kad je americki kolekcionar i prodavac starina Wilfrid M. Voynich 1912. godine u vili Mandragone u Frascaitu, blizu Rima, pronasao nepoznati rukopis sigurno nije bio svjestan na kakvu je tajnu naisao. U prvi trenutak Voynich je odlozio nadjene papire po strani i posvetio se drugim vrijednim knjigama. Kasnije kad je tajanstveni rukopis konacno dosao na red utvrdjeno je da je napisan jezikom koji nitko ne poznaje.
[/b]

E ovo mi je novo.

citat od Oto

E ovo mi je novo.

Veruj mi i meni su neke stvari sasvim nove u vezi arheologije.Evo par njih..............

Davidova palata

Elia Mazar, izraelski arheolog, objavila je ovog meseca moguće otkriće drevne palate biblijskog kralja Davida u istočnom Jerusalimu

POLITIKA: Otkriće je važno i zbog političke bitke oko Jerusalima, jer će pokazati da li Jevreji imaju istorijsku tapiju na ovaj grad




Otkriće Davidove palate nije, međutim, naišlo na odobravanje Palestinaca, koji osporavaju svako jevrejsko istorijsko pravo na ovaj grad. Pored Palestinaca, i neki arheolozi iz Izraela su skeptični prema ovoj tvrdnji Mazarove, ali se slažu da je njeno otkriće retko i važno, jer je to neka vrsta većnice iz oko 10. veka pre nove ere, sa delovima koji datiraju iz vremena Davida i Solomona.

Elia Mazar

"U ruci držim Bibliju"

Izraelska akedemija generalno stoji pri stavu da je reč Božija ništa drugo nego skupina bajki i mitova, dok je Mazar više puta izjavila kako ona u jednoj ruci drži Bibliju pri svim svojim iskopinama. Elia Mazar, koja ima četrdeset godina, unuka je Bendžamina Mazara, poznatog arheologa uz koga je učila. Doktorirala je na Hebrejskom univerzitetu, udovica je arheologa i ceo svoj život je posvetila ovoj nauci. Ovo iskopavanje je koštalo oko 500.000 dolara, a zbog velikog značaja koje ovo otkriće može da ima za Jevreje sponzorisao ga je Rodžer Hertog iz Njujorka, vlasnik Šalem centra. Mazarova će nastaviti dalje istraživanje, iako trenutno postoji problem jer tri porodice žive u kućama iznad tog mesta, a da stvar bude još interesantnija, jedna porodica je muslimanska, druga hrišćanska, a treća jevrejska.
Pa i reč je o Jerusalimu, zar ne?


Poslednjih deset godina, Mazar je verovala da zna kako se palata sagrađena za kralja Davida nalazi izvan zidina drevnog Jerusalima, pa je, koristivši Bibliju kao putokaz, uspela da identifikuje ovaj veliki objekat u Silvanu, kako se sada zove to selo. Sada, kada tvrdi da ga je ipak pronašla, a ako se to ispostavi kao tačno, znaće se da li je kraljevstvo Davida i Solomona imalo istorijsku važnost, kao i u Bibliji. Naime, kako je opisano u Samuilovoj Drugoj knjizi, gradnju ove palete je u čast kralja Davida podigao Hiram, kralj Tire. David je treći i jedan od najpoznatijih vladara drevnog Izraela, a njegova vladavina je trajala oko 1005. do 962. godine pre nove ere. Stvorio je moćnu državu, a svoje kraljevstvo je ostavio sinu Solomonu.

Otkriće je važno i zbog političke bitke oko Jerusalima, jer će pokazati da li Jevreji imaju svoje duboke korene tamo i istorijsku tapiju na to mesto. Ili, kako na drugoj strani, Palestinci veruju da su te priče religiozni mit koji se koristi da bi se opravdala okupacija i kolonizacija.
Hani Nur el-Din, profesor arheologije sa Al Quds univerziteta, kaže da palestinski arheolozi smatraju da biblijska arheologija, koja treba da poveže istorijske tragove i Biblije, pisane mnogo kasnije, to nije uspela da uradi. On tvrdi kako postoji fikcija o 10 veku pre nove ere i da se pokušava od "dugmeta napraviti odelo".
Na drugoj strani, ni izraelski arheolozi nisu baš sigurni oko novog otkrića, jer misle da to može biti i Tvrđava Ziona, koju je David osvojio od Jebusitesa, koji je vladao Jerusalimom pre njega, ili neka druga koja se ne spominje u Bibliji. Međutim, oni su jedinstveni u tvrdnji da je Mazarova našla nešto izuzezno, jer je ova građevina konstrunisana feničanskim stilom i datira iz 9-10. veka pre nove ere, vremena ujedinjenog kraljevstva Davida i Solomona.

M.J.

Misteriozna vrata u Keopsovoj piramidi
Egipatski arheolozi popeće se u decembru na Keopsovu piramidu i pokušati da otkriju svrhu misterioznih vrata koja zatvaraju dva prolaza u tom zdanju. Prema rečima direktora Visokog saveta za antikvitete Zahija Havasa, ako se utvrdi da prolazi koji počinju od Kraljičine sobe u Keopsovoj piramidi ne vode do površine, to će značiti da je njihov kraj u posmrtnim odajama, koje se nalaze iza pronađenih vrata. Misteriozna vrata bi, po njegovim rečima, mogla da budu probijena u roku od godinu dana. 'Ako se prolazi pojave sa spoljne strane, reč je o simboličnim vratima. Ako se ne pojave, to nisu simbolična vrata i iza njih su skrivene posmrtne odaje', rekao je Havas. Arheolozi će očistiti deo površine na piramidi kako bi utvrdili da li postoje znaci da se tu nalaze izlazi iz prolaza. Dimenzije tih otvora su 20 sa 20 centimetara. Oba prolaza istražena su u septembru pomoću robota kojim su probijena vrata sa bakarnim ručkama. Robot se popeo 65 metara uz jedan od prolaza, postavio kameru, nakon čega se iza njih pojavila druga kamena ploča.

'Druga ploča nisu vrata. To je nešto kao zasun koji skriva nešto drugo. Ako ga pažljivije pogledate, na njemu ćete videti pukotine', rekao je Havas. Robot je istražio i drugi prolaz, koji takođe polazi od Kraljičine sobe, i naišao na još jedna kamena vrata sa ručkama. Ta vrata još nisu probijena. Dalja istraživanja zavisiće od ishoda analize površine piramide, rekao je Havas. Među predmetima koji se, prema raznim teorijama, nalaze iza misterioznih vrata su statue, radnički alat i antički pergamenti. Oba prolaza počinju od sobe ispod centralne prostorije u piramidi, za koju se veruje da je bila posmrtna soba faraona Keopsa, čija mumija nikada nije pronađena. Dva veća prolaza vode od Keopsove posmrtne sobe ali, za razliku od onih koji su istraženi prošlog meseca, vode do površine piramide. Neki Egipćani misle da su prolazi izgrađeni radi ventilacije, dok drugi veruju da je reč o prolazima kroz koje je duša mrtvog kralja sišla u život posle smrti.

Najstariji arheološki dokaz o postojanju Isusa Hrista
Sarkofag iz prvog veka , koji je nedavno otkriven u Izraelu, mogao bi biti najstarija arheološka potvrda postojanja Isusa Hrista iz Nazareta. Natpis na sarkofagu na aramejskom jeziku -
"Jakov, sin Josipov, brat Isusa Hrista" - nalazi se na inače praznoj površini sarkofaga isklesanog od vapnenca. Naučnik Andre Lemaire smatra da je vrlo verovatno da se ime Isus odnosi na Isusa iz Nazareta, a starost sarkofaga procenjuje na 63. godinu n.e., samo tri decenije nakon Hristove žrtvene smrti. Lemaire, poznati stručnjak za drevne natpise, svoje spoznaje objavio je u zadnjem izdanju Biblical Archaeology Reviewa. Sveštenik Joseph Fitzmyer, profesor s Katoličkog Univerziteta , koji je proučavao fotografije sarkofaga, složio se s Lemaireom utoliko što smatra da stil pisanja savršeno odgovara stilu drugih natpisa iz prvog veka. A pojavljivanje sva tri poznata imena u istom kontekstu zaista jest upečatljivo. "Ali postoji jedan veliki problem, mora se dokazati da je Isus iz teksta Isus iz Nazareta, a to niko ne može dokazati", zaključio je Fitzmyer. No Lemaire ne odustaje od svog entuzijazma već navodi dokaze poput specifičnog stila pisanja, činjenice da su Jevreji običaj pokapanja mrtvih u kosturnice održavali samo u periodu između 20. godine p.n.e. i 70. n.e. što stavlja ovaj natpis sasvim sigurno u period Isusa te Marijinog i Josipovog sina Jakova koji je postao jedan od stupova prve hrišćanske skupštine u Jeruzalemu.

Dakako, sva tri imena s natpisa uobičajena su imena onog vremena i prostora, ali Lemaire procenjuje da je samo 20 Jakova iz Jeruzalema 1. veka imalo oca po imenu Josip i brata Isusa. Osim toga, spominjanje bratova imena uz očevo i to na sarkofagu više je nego neuobičajeno, a zasad postoji samo jedan sličan primer na aramejskom jeziku. Spomenuti Isus morao je dakle biti istaknuta ili slavna osoba - Isus iz Nazareta svakako ima sve kvalifikacije. Ovih dana izraelski stručnjaci izvršili su temeljnu mikroskopsku analizu površine natpisa i zaključili da na sarkofagu nema dokaza koji bi pobili Lemaireovo datiranje. Međutim, Kyle McCarter s John Hopkins Univerziteta smatra da se brat spominje jer je ili bio vlasnik grobnice ili je organizovao pogreb. O postojanju Isusa iz Nazareta osim Biblije svedoče i mnogi istorijski dokazi. Primerice, jevrejski istoričar iz prvog veka Josip Flavije piše da je "brat Isusa takozvanog Hrista pod imenom Jakov kamenovan na smrt" kao bogohulnik 62. godine n.e. U Jevanđeljima, Delima Apostolskim i hrišćanskim poslanicama Jakov se spominje kao jedno od ostale dece Marije i Josipa, dakle brat Isusa Krista koji je nakon Hristove smrti postao hrišćanin i bio jedan od starešina zajednice u Jeruzalemu. Do otkrića ovog sarkofaga najstariji arheološki dokaz na kojem se spominje ime Isusa Krista bio je fragment 18. poglavlja Ivanova jevanđelja za koji se procenjuje da potiče iz 125. godine n.e., a otkriven je 1920. u Egiptu. Ime Isusovo spominju i tri svetovna rimska autora iz ranog drugog stoleća te jevrejski istoričar Josip Flavije na kraju prvog veka, dok su imena Poncija Pilata i Heroda pronađena na kamenim natpisima iz Jeruzalema. Vlasnik srkofaga, koji ga je kupio pre 15 godina od arapskog trgovca starinama u Jeruzalemu, zatražio je Lemairea da ne objavljuje njegovo ime. Sarkofag je navodno iskopan na južnim obroncima Maslinske gore, a vlasnik i arapski posrednik nisu bili svesni njegovog značaja sve dok ga ovo proleće nije pregledao Lemaire. Upravo se pregovara o mogućem izlaganju sarkofaga u Torontu i SAD-u.

Otkriće francuskog paleontologa Andre Lemera, koji je na zidu grobnice u Jerusalimu iz prvog veka naše ere pronašao zapis 'Jakov, sin Josifov, brat Isusov' , koji se vezuje za Svetog Jakova Pravednika, treba podvrgnuti detaljnijoj ekspertizi, smatraju predstavnici crkve i naučnih krugova. Prema rečima episkopa Zarajskog Merkurija, iz patrijaršije Severne Amerike, teško je 'napraviti predstavu o karakteru pronađenog zapisa na osnovu novinske vesti'. On smatra da u ekspertizi treba da učestvuju i predstavnici crkve. 'Bilo bi umesno zainteresovati za to crkvene arheologe, istoričare i bogoslove Ruske pravoslavne crkve ili bratske crkve u Svetoj zemlji', naglasio je on. Po misljenju Merkurija, reč je o otkriću grobnice apostola Jakova, brata Božjeg, koji je jedini od 'dece Josifove' bio blizak Hristu i smatra se njegovim učenikom. Posle njegovog vaskrsnuća i vaznesenja Jakov je bio prvi episkop Jerusalima, a kasnije su ga Jevreji svrgli. Otkriće njegovog groba može biti jedna od potvrda biblijske priče.

Otkriveno blago kralja Vizigota?
RIM, (Tanjug) - Sud oblasti Kalabrije, na jugu Italije, naložio je jednom arheologu da istraži pećinu u blizini Kosence gde su tri amatera navodno otkrila grob i blago Alarika Prvog, kralja Vizigota, preminulog 410. godine. Još 1989. godine dva brata, Natale i Franćesko Bosko, i njihov zet Masimo Nalio, pronašli su uklesani krst na jednom kamenom stubu i nasuprot njemu pećinu sa kamenim oltarom. Odmah su se obratili upravi za Kulturnu baštinu Kalabrije, tražeći da se pećina istraži, što je ona odbila na osnovu saveta profesora univerziteta Djuzepea Roma, koji je pregledao pomenuto mesto. On je tvrdio, a i danas je istog mišljenja, da u pećini nema ničeg značajnog. To nije, kako piše lokalni nedeljnik "Panorama", obeshrabrilo trojicu "arheologa amatera", koji su se najzad obratili sudu u strahu da im ne ukradu njihovo otkriće. Naveli su da je parcelu pored pećine kupio jedan kolega porfesora Djuzepea Rome koji je u medjuvremenu postao komunalni savetnik Kosence, prenosi agencija AFP. Alarik Prvi, kralj Vizigota poreklom iz delte Dunava, pošto je osvojio Grčku i Italiju, uključujići i Rim, pripremao se da zauzme Siciliju. On je, medjutim, umro, najverovatnije od malarije, upravo dok je opsedao Kosencu, odakle bi krenuo napad na Siciliju. Sahranjen je, zajedno sa svojim blagom, u dolini rečice Busento nedaleko od Kosence. Priča o njegovom legendarnom blagu prenosi se generacijama i obale Busenta su ko zna koliko puta bezuspešno pretraživane, a poslužila je i kao inspiracija nekim piscima, kao i nemačkom pesniku Karlu Augustu fon Platenu (1796-1835).

Cunami otkrio umetnička dela

MADRAS - Smrtonosni cunamiji koji su opustošili južnu Indiju na svetlost dana su izneli neke stvari koje bi inače ostale zauvek izgubljene. Dva džinovska granitna lava, isklesana iz jedne stene, pronađena su na obali oko 70 kilometara južno od Madrasa.

Pored lavova, pronađen je i nedovršeni granitni slon, kao i niz drugih rukotvorina. Naučnici još ispituju starost otkrića, ali ono što je neosporno jeste njihova izuzetna umetnička vrednost.

Na tragu drevnih brodova

RIM - Drevni brodovi koji su potopljeni u bici kod Egada (u blizini Sicilije) pre više od dve hiljade godina, mogli bi uskoro ponovo da ugledaju svetlost dana. Italijanski arheolozi su bez nekog većeg uspeha istraživali vode oko ostrva više od dve godine, a preokret je nastupio kada je policija uhvatila kolekcionara antikviteta, koji je u kući držao oružje za koje se pretpostavlja da potiče sa ovih brodova. On je ubrzo "propevao" i otkrio policiji tačnu lokaciju "ulova". Nažalost, izgleda da se ostaci nalaze na dubini od 70 metara, što je preduboko za ronioce; zato su Italijani zatražili pomoć u vidu dubinskih kamera od Univerziteta Ostin u Teksasu. Bitka kod Egada je poslednja velika pomorska bitka Kartaginjana i Rimljana u Prvom punskom ratu, a poraz je označio početak kraja za Kartaginu.

Arheoloske otkrica
Izranja Aleksandrijski svjetionik
U vodama blizu Aleksandrije (Egipat), francuski arheolog Jean-Yves Empereur otkrio ostatke zagonetnog Aleksandrijskog svjetionika, poznatog kao sedmo cudo antike!
Skupina francuskih arheologa, pod vodstvom Jean-Yvesa Empereura, objavila je vijest da su pronasli ostatak Aleksandrijskog svjetionika, na velikoj morskoj dubini, u blizini rta gdje je i stajao u vrijeme kada su ga smatrali sedmim svjetskim cudom.
U drevnim vremenima na tajanstvenom otoku Pharosu, nasuprot egipatskoga grada Aleksandrije, kralj Ptolornej Soter, 280. godine prije Krista, podigao je visoki svjetionik koji je pomorcima osvjetljavati put. Kula svjetilja dobila je ime Pharos prema spomenutom otoku i otad se tako zovu u mnogim jezicima svijeta svjetionici i drugi izvori svjetlosti.

Izuzetna građevina
Prvu naznaku o postojanju ostataka "sto ih je more progutalo, dala je Asma el Bakiri, egipatska redateljica, koja je sa zabrinutoscu naglasila da su upravo u toj oblasti zapoceli veliki radovi na gradnji lukobrana.
Tako upozoreni francuski arheolozi uvjerili su naftnu kompaniju Elf-Aquitaine da im bude sponzor kako bi mogli sto brze pregledati morsko dno uz odobrenje Egipatske uprave za starine.
Prizor koji se ukazao roniocima oduzimao je dah: na prostoru od preko dvije hiljade cetvornih metara bile su razbacane stotine arheoloskih ostataka. Komadi mramora, granita, bazalta, kapiteli i stupovi u tipicno egipatskom stilu s lotosovim vijencima, ali i u tradicionalnim helenskim stilovima kakav je korintski.
Pronadeno je dvadeset sfingi od kojih je svaka tezila nekoliko kvintala, a djelomice i vise komada kipova za cije se originalne visine pretpostavlja da su iznosile trideset ili cetrdeset metara, koliko je visoka kuca na cetiri kata.


Nije jos bilo moguce s preciznoscu ustanoviti sto su predstavljale te statue: cinilo se da su neke iz doba faraona dok su druge upucivale na helensku umjetnost koja se prosirila Mediteranom od kraja IV. stoljeca prije Krista, nakon sto je mladi makedonski kralj Aleksandar Veliki osvojio Istok i sam Egipat.
Na samome vrhu istocne strane otoka Pharosa francuski su arheolozi pronasli cetverokutne kamene blokove teske 50 i 70 tona, a nasuprot njih, divovske monolite za koje se misli da su ostaci jednog od sedam cuda antickoga svijeta, odnosno glasovitog Pharosa, grada Aleksandrije.

Grad sa 600 kazalista
Izgraden, kako je receno, 280. godine prije Krista, svjetionik je bio visok 120 metara i sastavljen iz tri dijela koji su postavljeni jedan do drugoga. Donji, cetvrtasta oblika, visok oko 55 metara, imao je terasu, vjerovatno ukrasenu kipovima. Drugi dio, osmokutne osnovice, dizao se uvis sljedecih 35 metara, dok je posljednji, kruzne osnovice, imao oko 30 metara ukljucivsi tu i golemi Zeusov kip od bronce sto je stajao na vrhu.
Ovaj je dio sadrzavao svjetionik izraden od metalnog lijevka u kojemu su gorjela drva, ali i uljevite tvari biljnog porijekla sto su proizvodili jaku i zestoku vatru cija je svjetlost obasjavala povrsinu mora pomocu parabole od metala ulastene kao da je zrcalo i koja se mogla okretati pomocu zupcanika.
Nasuprot svjetioniku, na rtu Lochiasu, nalazila se kraljevska palaca koju je dao sagraditi kralj Ptolomej i jedan od generala Aleksandra Velikog, koji se, nakon njegove smrti, samoproglasio kraljem Egipta. Ptolomej je bio osnovac dinastije koja ce se, nakon 2,5 stoljeca, ugasiti smrcu glasovite kraljice Kleopatre.
U spomenutoj palaci bila je smjestena Velika aleksandrijska biblioteka za koju se govorilo da sadrzi sve postojece knjige svijeta toga doba.
Aleksandrija je bila prekrasan grad ukrasen desecima hramova i svetista, sa stotinjak ljekovitih toplica i vise od 600 kazalista. Na jednom tajnom mjestu cuvala je Aleksandrovu mumiju odjevenu u paradnu nosnju i s njegovim borbenim macem. Ali svjetionik je ipak bio najveci spomenik njezine moci.
Ostecen u vise potresa svjetionik nije bio obnovljen nakon pada Rimskoga carstva, a potpuno je unisten 1477. kada je na njegovim temeljima sultan Quait Bey podigao mamelusku utvrdu koja i danas nadvisuje grad.

cudo Starog svijeta
Kako je u drevno doba cetvrtasti materijal bio vrlo cijenjen, a spomenici redovito pretvarani u nove gradevine, sasvim je vjerojatno da su divovski dijelovi koje su francuski arheolozi nasli na dnu mora dio monumenta sto je pao u more zbog potresa.


Radovi na istrazivanju, katalogiziranje, vadenje i restauriranje svih dragocjenih materijala izvjesno ce potrajati godinama. Ali na kraju ce se imati preciznija predodzba o najslavnijoj kuli antickoga svijeta.
Takoder se ne smije zaboraviti da su podvodna arheoloska istrazivanja zaustavila izgradnju lukobrana koja je prijetila zauvijek pokopati svjedocanstva neprocjenjive vrijednosti velikih metropola antiknog Mediterana.
Slava Aleksandrijskog svjetionika mora da je bila velika vec u staro doba jer su, nakon njegove izgradnje, svugdje na svijetu nicale slicne gradevine. Vjerojatno je i Kolos, broncani kip visok 38 metra na ulazu u grcku luku na Rodosu, imao slicnu funkciju svjetionika. Zna se naime da je u jednoj ruci drzao divovsku buktinju koja se mogla nocu vidjeti vrlo daleko s mora.
Drugi svjetionik slicnih razmjera podignut je ispred mola u Ostiji za vrijeme imperatora Klaudija, a jos je jedan bio u Crisopolisu, na azijskoj obali Bospora. Tabula Peutingerina, jedina zemIjovidna karta antiknoga svijeta jasno donosi ucrtane kako svjetionik kod Aleksandrije, tako i onaj u Crisopolisu, a predstavlja ih kao dvije kule s vatrenim kuglama na vrhovima.

Unistena prtoslost
Od preostalih sest svjetskih cuda antiknog svijeta samo je ostala velika piramida u Gizi. Golemi Zeusov kip u Olimpiji, od slonovace i zlata, djelo velikog Fidije, prenesen je u Konstantinopol, danasnji Istambul, gdje je srusen tokom brojnih pljacki i palezi grada.
Mauzolej u Halikarnasu danas se jedino moze prepoznati po tlocrtu temelja. Kakvi su bili Semiramidini viseci vrtovi u Babilonu, moze se naslutiti po ostacima sustava za drenazu. Kolosa s Rodosa srusio je potres sedamdeset godina nakon sto je podignut. Potom je, u VII stoljecu, jedan arapski trgovac kupio broncu kako bi je rastalio i njome natovario 600 deva! Hram bozice Dijane u Hefezu sveden je na nesto korodiranog i napola zakopanog kamenja u Turskoj.
Ostaje da se zapitamo sto ce za dvije tisuce godina ostati od spomenika nase tehnoloske civilizacije. Mozda ce se spasiti upravo ona djela koja oponasaju antikne uzore poput monumentalnog Kipa slobode u New Yorku koji je nastao po ugledu na drevne kolose od bronce i legendarni Aleksandrijski svjetionik!

Iscezle civilizacije: Maje (1)
Robovi kulta krvi
Maje su bili robovi kulta krvi. Vadili su je u svim prilikama: na drzavnim ceremonijama, vjencanjima, religioznim i narodnim svecanostima... Bila je to civilizacija bez presedana!


Bio je to narod koji se dopadao zan-zak Rusou: anticki nevin i izvan istorije. Narod koji je gajio kukuruz i manioku da bi nahranio kastu vraceva uvijek odjevenih u sareno perje i odanih proucavanju zvijezda. Ali i narod, koji nije poznavao ni korist, ni trgovinu, ni novac; narod koji je sve vrednovao i poredio sa kakaom. Maje koji su od 2oo. godine prije nase ere naseljavali sadasnju teritoriju Gvatemale, jedan dio Hondurasa, Belize i Jukatan, ostavili su hramovi, palate i piramide. Kada se sve uzme u obzir ipak su Maji ostali jedna gotovo mitska rasa: bez forme civilizacije i drustva koji bi se mogli uporediti sa formama drustava naroda u Mediteranu i Aziji. Umjetnost je bila plemenskog tipa.

Desifrovano pismo
Okruzeni legendama koje su izmislili engleski i americki pisci, kao sto su G. Morli, Erik Tompson i u proslom stoljecu Dzon Lojd Stivens, Maje su do izvjesne tacke cak i bez etnickih korijena. Cini se da poticu od Indijanaca koji su prosli Beringovim prolazom prije vise od 10.000 godina, od Asiro-Babilonaca i Egipcana koji su stigli u Ameriku prije Kolumba. Za pisce moderne naucne fantastike Maje i njihovi potomci, oko dva miliona Indiosa, su vec odavno - Vanzemaljci.
- Ali je i za Maje, vjekovne zrtve kulturne distorzije zahvaljujuci prije svega etnocentrizmu, konacno dosao trenutak istine - smatra Linda sile, svjetski autoritet za kulture Srednje Amerike. - Uspjeli smo da ih uvedemo u istoriju civilizacija, medu Egipcane, Grke i Rimljane. I svima treba da bude jasno da oni zasluzuje to mjesto i da, na primjer, kralj Pascal, jedan od najvecih vladara Maja, nije nista manje vazan od jednog Aleksandra Velikog.
Vrata istorije za Maje sirom su otvorile grupe americkih istrazivaca, medu kojima su istoricari umjetnosti Linda sile i Meri Miler sa univerziteta Jel, koje su po prvi put uspjele da na naucnim temeljima deslfruju hijeroglife i jezik tog naroda.
Velika pomoc u desifrovanju spisa bila je i cinjenica da su neki hijeroglifi Maja, vise nego oni egipatski, slutili da izraze ono sto i predstavljaju. Ukratko, nekolicina simbola: hijeroglif jedne kuce znacio je da se radi o kuci, hijeroglif jaguara oznacavao je jaguara. Pa ipak, nije to bilo lako desifrovati. Citanje hijeroglifa, bogatih i metaforama, postao je uzbudljivi lov na racionalna objasnjenja. Linda sile i Meri Miler na kraju su uspjele donekle da rekonstruisu istoriju, umjetnost i obicaje Maja.
- Prvo revolucionarno otkrice - smatra Meri Miler - jeste da Maje nisu bili dobrocudan narod, kao sto se vjerovalo, sastavljen od poljoprivrednih mitova i svestenika kojima su strane okrutnosti i barbarstva i koji nikada nisu ratovali. Stoljecima, od 200. prije nase ere do 900. nase ere, Maje su vodile neprestane ratove, poput Grka i Rimljana. O tome po prvi put imamo preciznu dokumentaciju sa imenima i hronologijom, sto smo saznali iz hijeroglifa. Osim ratova i ovdje je kao i u drugim, zemljama, bilo pobuna, zavjera na dvoru, vojnih udara...

Ratovi za zarobljenike
Chan-Bahlum, koji je vladao od 10. februara 684. do 2o. februara 7o2. nase ere bio je, na primjer, jedan od najratobornijih i najsretnijih kraljeva Maja, kako moze da se procita na jednoj tablici nadenoj u palati Palenque u Meksiku, Kralja Kan-Xula je, pak, zbacio njegov brat uzurpator uz citavu seriju osveta i prevara.
Dakle, i Maje su poput drugih slicnih naroda voljeli da ratuju?!...
Da, odgovor je strucnjaka, ali su im motivi bili potpuno drukciji. Desifrovanjem hijeroglifa saznalo se da kraljevi 40 grardova-drzava Maja, uvijek medusobno u borbi kao u staroj Grckoj, nisu ratovali da bi osvojili nove teritorije ili dosli u posjed tudih bogatstava, nego da bi zarobili protivnicke ratnike. I to samo s jednim jedinim ciljem da bi ih mucili i polako ubijali, sluzeci se najrafiniranijim tehnikama!
Statuete, keramika i bareljefi Maja, posebno oni pronadeni na otoku Jaina, pokazuju zarobljenike koji se grce i urlaju od fizicke boli. Mucitelji im cupaju prste, nokte, zube, testise. Drugima je trgan dio po dio utrobe, na kraju i srce. Cesto su, pak, ratni zarobljenici, kao kralj "zuta lobanja" porazen od poznatog kralja "Ptica-jaguar", bili prisiljavani da ucestvuju u igri koja je opisana na muralima u Chichen Itzi, cija su pravila slicna fudbalskim. Ne dodirujuci loptu rukama igraci, uglavnom cetvorica u ekipi, trebali su da je guraju i, na kraju, probace kroz viseci krug, obicno istesan u kamenu i postavljen na jednom od zidova sredisnjeg hrama. Onaj ko bi izgubio, gubio bi i glavu koja je - u sljedecoj igri - sluzila kao lopta.
Da li su Maje bile narod fanatika? U izvjesnom smislu jesu. Drukcije i ne moze da se objasni zasto su, kako prica kamenje, ratnici Maja izbjegavali da ubijaju neprijatelje u bitkama, nego su - nakon strasnih borbi prsa u prsa - nastojali da ih uhvate zive kako bi ih ponudili muciteljima. Iz citanja hijeroglifa vidi se da je za Maje bilo najvaznije da vade krv zarobljenicima. Mjesecima, a ponekad i godinama, porazeni kraljevi i plemici hranjeni su kao zivotinje za klanje, kako bi im polako uzimali krv. Njihova krv je zatim rasipana po zemlji ili susena zajedno sa mirisnim smolama.

Civilizacija bez presedana
Sve ovo imalo je i religiozni karakter. Krv nisu davali samo zarobljenici nego i uvazene licnosti iz gradova-drzava, princevi cesto kraljevi i kraljice, ali na drukciji nacin. Na vrhu piramida i pred hiljadama podanika, vode i visoki zvanicnici naoruzani rudimentalnim bisturijem rezali su kozu kako bi dali krv bogovima panteona Maja, posebno "Bogu perforatoru"!
Ideja o krvi bila je fiksna ideja Maja, zasigurno jedinstven fenomen po svojim proporcijama.
- Maje su bili robovi krvi - kaze Meri Miler. - Vadili su je u svim svecanim prilikama, drzavnim ceremonijama, vjencanjima, religioznim i narodnim svecanostima... Bila je to civilizacija bez presedana.
Krv, prema religiji Maja, bila je u stvari hrana za kojom su imali potrebu kako bi prezivjela zemlja, sam univerzum i bogovi. Da bi stvorili covjeka, prema Popol Vuhu, svetom tekstu ovog zagonetnog naroda, pripremili su smjesu od kukuruza i vode, simbole mesa i krvi. Imali su potrebu za “nekim spremnim da ih prizna, imenuje i hrani”, ukratko za ljudima. Zadatak ljudi bio je da se moli bogovima i da ih hrani vlastitom krvlju, pocev od kralja. Na terakoti i bareljefima na krecnorn kamenu koji se nalaze u muzeju Kimbel, uz plesove i pjesmu, kralj sa bisturijem reze sebi kozu a kraljica jezik. Preko vlakana uvucenih u rane kraljevska krv kaplje u kotao pun smokvine kore i smole pod koji ce biti potpaljena vatra. Iz kotla se izvija duga zmija iz cijih usta izlaze glave i figure ljudi i zivotinja. To su slike bozanstava, polubogovi, demoni i preci (kult predaka je veoma vazan), proizvodi “zmija iz vizija” cesto prisutnih u religioznim ceremonijama Maja.
Da li su price iz majanske mitologije isprazne legende?
U to se vjerovalo sve do prije nekog vremena. Novo citanje hijeroglifa dalo je drugacije rezultate. Za Maje je ceremonija zmija bila neka vrsta putovanja izvan ovog svijeta. Povod da bi se dovelo do stanja religiozne ekstaze i pustanja krvi, koji bi prethodili postu, seksualnoj apstinenciji, kupanju i saunama sto je sluzilo za fascinantna misticna iskustva.
Ali zasto krv?!
Ovdje su odgovor dali fiziolozi: kada se gubi mnogo krvi nas mozak reaguje sa superprodukcijom endomorfina i encefalina, hemijskim supstancama slicnim opijumskim koje, izmedu ostalog, izazivaju halucinacije. Pustanje krvi, kao neke droge, bilo je za Maje najbolji nacin da predu "prag poimanja".
- Listajuci tek otvorenu knjigu ove gotovo hiljadugodisnje civilizacije - kaze Linda sile - dobili smo dokaz da su Maje posjedovale izuzetno profinjenu kulturu za svoje vrijeme. U mnogim aspektima, ta kultura je bila superiornija od kultura Mediteranaca, Babilonaca i Egipcana.

zivot u gradovima
O Majima su najvise poznate astronomska znanja, njihova sposobnost za racunanje putanja Jupitera, Saturna i Venere (za Maje je to bila boginja rata), kao i pomracnje Sunca i Mjeseca. Na osnovu cetiri “kodeksa Maja” koje su prikupili prvi evropski istrazivaci I naucnici (najvise spanjolci) mogle su se dobiti indikacije o njihovom kalendaru “od 36o dana koji je manje tacan od naseg i o njihovom matematskom znanju koje je u to vrijeme bilo razvijenije nego, na primjer, kod Egipcana i Arapa. Izmedu ostalog, Maje su znali da koriste koncept nule identifikovan sa jednim od njihovih bozanstava: "Bog brojke nula".
Prije kompletnog citanja hijeroglifa veoma malo se znalo o drustvenom zivotu Maja. Sada se moze reci da su Maje imale drzavnu organizaciju - regionalni vladari od 12 do 15 za drzavu nametali su volju kralja podanicima, uzimajuci velike poreze u naturi. Ekonomija kraljevstva bazirala se na poljoprivredi koja je bila veoma intenzivna i razvijena. Kanali za navodnjavanje, nasipi i terasasto obradivanje zemlje, osiguravali su obilne plodove. Drzavna organizacija i blagostanje, ogledaju se u zivotu 40 gradova-drzava.
- zivot na dvoru bio je medu najrafiniranijim - objasnjavaju L. sile i M. Miler. - Oko kraljevskih porodica sacinjenih od oko stotinjak ljudi, vrtjeli su se dvorjani, pisari, umjetnici, pjesnici, patuljci, lude, kao na evropskim dvorovima. Dekoracije su bile zamijenjene giganstkom i raskosnom arhitekturom koja je cvjetala u najvaznijim gradovima: Tikalu, Palenque, Yaxchilanu, Copanu, Chichen-ltzi i Uxmali.
Kraljevi, koji su se od obicnih smrtnika razlikovali po produzenoj lobanji zbog deformacija kosti koja je zapocinjana u najranijem djetinjstvu i po razrokim ocima sto se postizalo posebnim vjezbama, imali su brojne supruge i konkubine,redov no su se mazali broncanom bojom, pusili neku vrstu lule i drogirali se. Plemici i dvorjani slijedili su njihov primjer. Otkriveno je da su plemici i suvereni, kada bi im stomak bio suvise pun, apsorbavali obojna pica i droge direktno kroz crijeva, pomocu klstira.

Posljednja tajna
O toj rafiniranog, ali i dekadentnoj civilizaciji, svjedoce i umjetnicka djela.
- Terakota Maja sa mitoloskim figurama moze se u mnogim aspektima mjeriti sa grckim vazama iz 5. vijeka - objasnjavaju sele i Miler.
Ali gdje su literatura i poezija Maja?! Je su li postojali?
Kada su 1542. spanjolski osvajaci dosli u Jukatan nasli su brojne biblioteke knjiga ispisanih na kori smokvinog drveta slicnoj papiru. Ali Diego de Landa, prvi biskup Jukatanu naredio je da se sva paganska literatura spali. Bio je to prvi akt kulturnog genocida Maja i njihovih potomaka koji se u raznin formama nastavio sve do danas. Direktna posljedica tog genocida jeste cinjenica da su Maje uvijek izgledali kao narod bez istinskog i vlastitog kulturnog identiteta, jedan gotovo mitoloski narod na margini istorije.
sta je uticalo na definitivni nestanak civilizacije Maja, koja je oko 900. godine zauvijek iscezle.
- To je jos uvijek tajna - kaze Meri Miler. - Moguce da je nestala zbog demografskog buma, neocekivane krize u poljoprivredi, zbog pobuna i krvavh ratova. Civilizacija Maja, sazdana na krvi, mozda je i okoncana u krvi. Mi to jos uvijek ne znamo!...

Iscezle civilizacije: Maje (2)
Nestali u vremenu
Najnovija arheoloska istrazivanja na Yucatanu otkrila su mnogo toga, ali je jedno pitanje, cini se, ostalo nerjesivim: sta je prouzrokovalo iznenadni nestanak pripadnika civilizacije Maja?
Dnevnik Dieag de Lande, prvog biskupa na Jukatanu, u 16. stoljecu, pronaden u jednom madridskom arhivu, bio je polazna tacka za otkrice jezika i pisma Maja, koji su gotovo 90 odsto desifrovani zahvaljujuci americkom timu arheologa, epigrafista i lingvista na cijem su celu bile Linda sile, sa univerziteta Ostin u Teksasu, i Meri Miler, sa univerziteta Jel, autorica knjige "Krv kraljeva". Iz tog teksta, punog netacnosti, i iz tri "kodeksa Maja" koje su prikupili prvi evropski istrazivaci u novom svijetu, izasla su na svjetlo dana, izmedu ostalog, imena bozanstava, nebeskih tijela i jos dosta toga na 35 jezika naroda Maja.
"Alfabet" Diega da Lande svakako nije "kamen iz Rozete", zahvaljujuci kome je sampolion desifrovao egipatske hijeroglife, ali je ipak posluzio kao kljuc americkim istrazivacima pri desifrovanju 500 misterioznih znakova majanskog pisma.
Zahvaljuci tome, kulturu Maja obasjalo je novo svjetlo.

Brojni bogovi
Sve donedavna su mnogi mislili da su Maje sasvim ovisile o primitivnoj zamljoradnji - permanentnom krcenju prasumskih prostora. No, nakon temeljitog proucavanja zracnih snimaka podrucja Dzibilchaltuna, na sjevernom Yucatanu, koji je bio naseljen od 500. godine pr. n. e. do spanjolskog osvajanja, dakle neprekidno 2000 godina, te danasnjih naselja tog podrucja, neki je znanstvenik zakljucio da je Dzibilchaltun u doba najveceg procvata imao oko 40.000 stanovnika. Dokazi visokorazvijene tehnike obradivanja polja s kojih su Maje hranile mnogobrojno stanovnistvo mogu se naci i na juznom dijelu Yucatana. Na tamosnjim obroncima nadeni su ostaci prostranih terasa na kojima su Maje mogli raditi kad bi nizine povremeno bile poplavljene.
Prije se cesto govorilo o Carstvu Maja. Danas samo manjina vjeruje da je ikad postojala takva jedinstvena drzavna tvorevina. Jezik Maja rano se razgranao u mnoge varijante. Umjetnost i arhitektura krenuli su razlicitim putevima. Bjesnjeli su ratovi, savezi su se mijenjali, dinastije su se uzdizale i propadale. No, svijet Maja uvijek je povezivao jedan cinilac - vjera. Pokazivali su veliko zanimanje za djelovanje bozanskih moci. Znameniti istrazivac Maja sir Eric Thompspn pisao je:
- Profinjene metode promatranja zvijezda bile su im pomocna sredstva za astrologiju, temeljni element njihovih religioznih uvjerenja. Njihovi hramovi, npr. Tical i Palenque, bili su velicanstveni dokazi vjere naroda koji nije posjedovao nikakvo metalno orude.
Nebo Maja obuhvacalo je mnoga bozanstva u razlicitim pojavnim oblicima. Itzamna je mozda bio najveci, gospodar neba; uglavnom se prikazuje kao vremesan mudrac. Kinich Ahau, bog sunca, gospodario je danom a Ah Puch vladao carstvom mrtvih. Chac, bog kise, bio je zivotno vazan; ako bi kisa dosla prekasno, ne bi bilo zetve, a glad bi zavladala zemljom.
Da bi umilostivili te bogove, morali su im permanentno prinositi ljudsku krv. Maje su se, dakle, starali da apetite bogova utaze ratni zarobljenici, a mozda i neki kandidati iz seljackog staleza ili cak pobozni dobrovoljci. Na vrhuncu jedne zamrsene ceremonije svecenik bi kremenim nozem otvorio zrtvin prsni kos i izvadio jos zivo srce, kako bi ga, jos dok pulsira darovao bogovima.

Duboki kulturni rascjep
Kad su osvojili to podrucje, spanjolci su srusili slike bogova, spalili svete slike, sravnili mnoge piramide a kamenje upotri****li za izgradnju crkava. Indijance su preobracali ognjem i macem. Unatoc tomu oko dva miliona Maja, prezivjelih u okolnim selima, ni nakon 400 godina nametnutog krscanstva, nije zaboravilo stara bozanstva. U proljece 1975. godine u uobicajeno doba nije bilo kise. Kukuruz se susio a seljaci bili zabrinuti. Napokon su se neki obratili Chacu, dugonosom bogu kise. Uskoro, nebo je otvorilo svoje brane i kisa je pala na sasusena, zedna polja.
U veliko doba kulture Maja seosko stanovnistvo hranilo je cijeli gornji sloj. Profesor Alfredo Barrera Vasquez s Instituta za antropologiju na Yucatanu kaze:
- Medu starim Majama postojao je dubok kulturni rascjep. Na jednoj strani bila je elita, mala skupina svecenika i poglavica, koji su posjedovali znanje vazno za zivot. Poznavali su astronomiju, arhitekturu, umjetnost i tehniku. Samo oni su znali kako treba graditi velike spomenike. Znali su predvidati pomrcine Sunca i Mjeseca i sastavljati horoskope. Zbog toga su zivjeli lijepo i veselo. Samo njima bili su namijenjeni luksuzni predmeti kao sto su zad, zivopisna pticija pera i krzna jaguara.
Ostalo je stanovnistvo moralo gospodi osigurati luksuz i zadovoljavati njihove svakidasnje potrebe. Obradivali su zemlju, sjekli stabla, lovili i donosili plodove svoga rada u hramove. Kad bi elita putovala, pucani bi ih morali nositi u nosiljkama na ramenima...
Tragovi sjaja te elite jos se mogu naci u impresivnim rusevinama njihova sredista Palenquea, u planinama meksicke savezne drzave Chiapas, u kojoj je nekoc bilo najzapadnije granicno podrucje Maja. Hramovi i piramide Palenquea protezu se 11 kilometara duz posumljenog podrucja. Ono malo sto je do danas iskopano od Palenquea iznijelo je na vidjelo umjetnine koje se u Srednjoj Americi nigdje ne mogu naci.

Ugasena civilizacija
Mracan Pacalov grob izaziva stahopostovanje. Taj mocni vladar (umro 694. godine) sahranjen je u srcu jedne piramide takozvanog Hrama natpisa. To je najvredniji piramidski grob Novog svijeta. Upadljiva je slicnost s grobnicama egipatskih faraona koji su davno prije vladali u egipatskoj Dolini kraljeva. U oba slucaja piramide se uzdizu iznad groba, a graditelji su poduzeli mudre mjere da sakriju ulaz. Uz tijelo su stavljali darove za posmrtni zivot a poklopac sarkofaga nosio je sliku mrtvog kralja. No, svod Pacalova groba strozi je i barbarskiji. Pred vratima vladara zaklano je sestoro mladih zrtava da bi mu sluzili u carstvu mrtvih. Njegova je piramida svjedocanstvo divlje velicine.
Ipak, Palenque nije mogao spasiti citav njegov sjaj. Grad se ugasio iznenada u pocetku 9. stoljeca. Uskoro zatim u sredistu svijeta Maja ista je sudbina zadesila druge gradove-drzave. Propadanje je pocelo na granicama i nastavilo se prema unutrasnjosti. Klasicna kultura Maja nestala je za nekoliko narastaja. Seljaci su u napustenim hramovima postavili svoja ognjista: znamenita svetista lezala su prazna i opustosena.

Sve zauvijek nestaje
Gotovo svi istrazivaci Maja nude teorije o razlozima iznenadne propasti. Navode se slom trgovine, preveliki porezi na prihode seljaka, potresi, uragani, neprijateljski upadi i posasti. Sir Eric Thompson smatrao je da je u slomu znacajnu ulogu igrao seljacki ustanak. Isto misli i profesor Barrera.
- Razlika izmedu elite i seljaka bivala je s vremenom sve veca - kaze on. Napokon su sve veci i neprekidni zahtjevi plemstva postali nepodnosljivi. Narod se pobunio. Njegovo jedino oruzje bila je brojcana nadmoc. Vjerovatno su vecinu gospodara udavili golim rukama.
Danas nijemo pocivaju rusevine - besmrtnost kamena, tisine i samoce. Iznad toga nepromijenjenom putanjom jos prolaze zvijezde, s kojima su svecenici-astronomi Maja bili tako upoznati. Njihovu putanju slijede novi ljudi s novim instrumentima u novim zemljama. Svecenika-astronoma vise nema. Chichen Itza i Bonampak leze bez ljudi u mjesecini, urlik jaguara odjekuje napustenim hramovima Ticala i Yaxchilana; kameni demoni Copana svoje oslikane krikove usmjeruju povijesti, ali ona ih se odrekla. I to su znali proroci Maja. Prije mnogo vremena, jedan je od njih mudro napisao:
“Svi mjeseci, sve godine, svi dani i svi vjetrovi putuju svojim tokovima i nestaju...”