Vumi's Antika  

Nazad   Vumi's Antika > H O B B Y > Priče...legende...itd
Portal Galerija Pričaonica Detektor šop Pomoć korisnička lista Kalendar

Priče...legende...itd Ovdje možete unositi razne priče, legende i sl. koje ste negdje čuli ili pročitali...!!!

Odgovor
 
Teme - opcije
  #1  
Staro 10.01.2008, 19:00
Marisav
Gost
 
prilozi: n/a
Gvozdene alke na vrhovima planina

Kao klinac boraveci u na selu u Bosni kod djeda i babe, zilion puta sam cuo recenice tipa, parafraziracu: "eno, na vr` onog brda je metalna alka precnika oko 1 metar." I u zadnje vreme me zaintrigiralo odkada datiraju te gvozdene alke uklesane u stene. Narod tog kraja veruje da datiraju jos od vremena potopa, ili u vreme kad je tu nekad bilo more pa su vezivani brodovi.
Uvek mi je ta alka (na koju mislim) bila, tako reci, pred nosom, ali je nikad nisam video.
Pretrazivanjem pomocu servisa Gugl, pronasao sam stosta, ali najvise uspeha sam imao, ne sa recju "alka", vec "halka" kako se kaze u Bosni uglavnom kod bosanskohercegovacki h muslimana.

Dosta toga je Gugl izbacio, ali meni se ovaj tekst u linku pri dnu dosta svideo, ali sve je to jos nejsano objasnjeno i slabo.
http://www.foresterius.bloger.hr/def...?date=1.3.2007
Procitajte tekstove pod naslovom: "Halke, again" i "Halke i snovi" oni su pri dnu stranice.

A evo i jedan tekst sa interneta, navodim:
"Alke i brodovi

Cijeli sarajevski kraj, zajedno sa ostalom Bosnom i Hercegovinom, prije mnogo miliona godina bio je pokriven morem. Negdje početkom tercijera izronila je iz mora većina zemljišta i postala kopno. Površina tog zemljišta bila je djelimično pokrivena jezerima u koja su rijeke snosile razni talog. Jedno od tih jezera pokrivalo je današnji sarajevski kraj svojim jjugoistočnim dijelom, a na sjeverozapadu pružalo se do zeničke i travničke doline. Kasnije su se dogodili jači pokreti zemlje, pa su se počele izdizati planine, a još kasnije, usljed mlađih i jačih pokreta, naš kraj je dobio konačan izgled kakav danas ima.

Postoje informacije o alkama na stijeni pored puta izmedju Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Trtoriće, te na nekoliko mjesta u istočnoj Bosni, iznad sela Umoljani na Bjelašnici, kod Vlašića - Kozici, na Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju, na Paklini, Veležu, iznad sela Kljune, Crnoj pećini na Majevici, Travniku – Bukovica, na brdu iznad Stoca…"
(kraj navoda)
---------
Dakle, sta vi mislite odkada datiraju te velike gvozdene alke i odkud na vrhovima brda i planina. Sta kaze povest na sve ovo, arheologija...?
odgoovorite sa citatom
  #2  
Staro 10.01.2008, 21:02
Korisnička slika od banebeograd
banebeograd banebeograd je offline
Mladi arheolog
 
Registriran : 21.03.2006
mjesto: Srbistanski tamni vilajet
prilozi: 994
Zahvaljivao se: 19
Dobio je 44 zahvalnice(a/u) za 31 priloga
ja sam ovo nasao o alkama

nasao sam ovo davno i snimio u komp, tako da nemam tacan link, ali skinuto je sa sajta semira osmanagica a posvecenog piramidi sunca u visokom i u originalu ima i dosta slika

U POTRAZI ZA ALKAMA (Autor Priloga: Jovo Jovanović)

Pokusat ću da napišem sve što znam o lokalitetima gdje bi trebale da se nalaze halke ili gdje su se po kazivanju očevidaca nalazile i da dam svoje mišljenje o ovom fenomenu.
TRAVNIČKI KRAJ
STIJENA NA KOZICI, JEDNOM OD VRHOVA VLAŠIĆA
Prema informaciji da na Kozici postoje halke, uspio sam u oktobru 2002. godine da organizujem ekspediciju i obezbjedim vodiča. Popeli smo se, ali halki nije bilo na navedenoj lokaciji. Na mjestu gdje su navodno bile halke postoji nešto kao velika kamena halka, promjera oko 4 m.
Stoji horizontalno. Do polovice prečnika je urasla u stijenu, a druga polovica je izbočena kao konzola iznad ambisa. To, ustvari, izgleda kao horizontalno postavljen kameni prsten urastao u stijenu. Mislim da se radi o prirodnom fenomenu, koji narod naziva “prerast”. Vodič je uporno tvrdio da je na tom kamenom prstenu bilo nekoliko halki raznih dimenzija, ali da su poskidane tokom vremena. Rekao je da su zadnju halku velikih dimenzija odnijela dva čovjeka iz Visokog, noseći je između sebe na grani. Nisam mu potpuno povjerovao.
Jedan od ljudi koji se penjao sa mnom na Kozicu ispričao mi je ove
godine da je njegova radna kolegica bila na Kozici 1970-tih godina i vidjela je jednu veliku halku koja je visila na tom kamenom prstenu. Čudila se da je više nema.
RATNI PUT I STIJENA IZNAD TRAVNIKA
Od rođaka moje supruge došao sam do informacije da je poslije rata prošao ratnim putem koji vodi kroz veliki procjep između stijena do sela Bukovica na Vlašiću i na tom putu, između Travnika i katoličke kapele, na jednoj stijeni odmah iznad staze, vidio je veliku halku kroz koju bi mogla istovremeno proći dva čovjeka. Otišao sam do sela Bukovica sa namjerom da se spustim do halke. U selu me jedan čovjek, dobro poznat mještanima koji su išli samnom, ubjedio da odem na drugu lokaciju na jednu stijenu koja se uzdiže vertikalno oko hiljadu metara iznad Travnika i dao nam tačnu lokaciju gdje se nalazi halka u stijeni. Sve smo pregledali, ali halku nismo našli, što ne znači da je nema, jer je vegetacija na tom području izrazito gusta.
Više nisam imao snage da se spuštam na ratni put, ali sam mu se dovoljno približio da sam mogao sa dalekozorom pregledati dionicu gdje je trebalo da se nalazi. Nisam je vidio, ali sam primjetio, odmah iznad ratnog puta, crni jasno vidljiv okrugao otisak na stijeni impozantnih dimenzija. Pretpostavljam da je tu bila halka, ali kako tim putem i poslije rata ljudi često prolaze, vjerovatno je neko skinuo i odnio.
Travničani su mi tvrdili da se jedna halka, takođe, nalazi iznad glavne ceste na ulazu u Travnik, gledajući od Sarajeva. Bio sam pod tom stijenom, ali je ona tako obilato obrasla vegetacijom da je nemoguće bilo šta vidjeti.
DOLINA RIJEKE BILE
Fra Branko, franjevac iz samostana Guča Gora, pričao mi je da su se na stijeni u Han Biloj 1937. godine, kada je on tamo bio, nalazile halke. Otišao sam tamo i našao u stijeni samo kvadratno uklesane udubine dimenzija cca 60x40x25 cm. Niko od mještana nije se sjećao halki. Stijena je podlokana vodom, odnosno izgleda kao da je erodirala od udara talasa.
Da li je ova stijena u blizni rijeke Bile nekad imale halke za koje su se vezali brodovi?
U selu Zukići, koje se nalazi na padini iznad suprotne obale rijeke Bile, ispod impozantne gradine, mještani su mi tvrdili da je nekada dolina rijeke Bile bila veliko jezero. To je moguće, jer i danas prilikom jačih kiša dolina poplavi i izuzetno jake bujice naprave havarije. Očito da planina Vlašić predstavlja veliku akumulaciju vodene mase.
Prilikom dužih vlažnih klimatskih promjena /dužih kišnih perioda/ moguće da su se tu nalazile velike vodene mase na površini. O ovome govore i neki toponimi. Na pobrđu Vlašića, visoko iznad doline, na kosoj padini, postoji selo koje se zove Jezerce. Po predanju, nekad davno, selo je ležalo na vodi.
U rijeku Bilu ulijeva se rijeka Jasenica koja svojim tokom protiče kroz vrlo živopisan i uzan kanjon. Oko 2 km od ušća u rijeku Bilu nalaze se, na vrhu kanjona, dva sela, Skomorje i Zagrađe. Kad se upita mještane iz tih sela zašto se sela tako zovu oni odgovaraju, kao najnormalnije, da Skomorje znači Usko morje, a Zagrađe znači da je tu more bilo zagrađeno. Vrlo je interesantno da se na suprotnoj obali uzdiže kupasto kameno brdo /uopće nije isključeno da je djelimično ljudska tvorevina/. Još poslije drugog svjetskog rata na vrhu se nalazilo utvrđenje ili neko svetilište, o čemu je pisao i Đuro Basler. Nažalost, od te građevine danas nije ostalo ništa, osim kamenih stepenica, uklesanih u monolitnu stijenu, ali ne od podnožja već od polovice visine.
HALKE KOD SELA GLUHE BUKOVICE
Saznao sam da kod sela Gluha Bukovica, u gornjem toku rijeke Bile, nalazi se halka na stijeni, promjera oko 30 cm. Jedan mještanin je voljan da me odvede i pokaze.
KAKANJSKI KRAJ
Tragom informacije iz Zlokuća otisli smo Ahmed Bosnić, Neven Kazazović i ja u selo Skenderovići, koje se nalazi izmedju Kaknja i sela Zlokuća. Odatle nas je vodič odveo do gradine na vrhu brda iznad navedenog sela, od koje, nažalost, nije ostalo ništa osim nešto kamene podloge u nivou terena. Očito se radi o kulturnom sloju, jer sam u blizini našao nekoliko dobro urađenih kamenih artefakata. Pored gradine u šumi nalazi se velika nekropola stećaka. Po ovome je vidljivo da je taj kraj naseljen od davnina. U neposrednoj blizini nalazi se vertikalna stijena, koja se uzdiže nekoliko stotina metara iznad Kaknja. Vodič nam je rekao da se na stijeni, na maloj zaravni, nalazi željezna štanga sa kukom ili halkom /mješao je ta dva pojma/ i sa nekom željeznom kuglom. A pored štange da se nalazi i nekoliko kamenih kugli, kao i jedna potpuno okrugla rupa velike dubine, koja izgleda kao da su je pravili ljudi. Još je rekao da postoji staza sa stijene do ove štange, ali je suviše riskantno za ljude iz grada da se tuda spuste. Dogovorili smo se da odemo uskoro na taj lokalitet idući odozdo, odakle je pristup lakši.
VISOČKI KRAJ
U Oslobođenju od 16.08.2003. godine izašao je članak o halkama kod Visokog. Članak je prilično nejasan. Spominju se dva sela, Lađice i Jezero, zatim Jezerska šuma, stijena “iz koje je iz ko zna kojih razloga iščupano nešto poput metalnih halki”. Dalje piše “knjige kažu da je bilo lađa od topolovog drveta, dugačkih i po šest metara, a širokih oko metar. Pokretale su se pomoću dugačkih motki, zvanih srg ili srk”. Zatim se nastavlja u članku da ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata.
O ovome bi trebalo razgovarati sa ljudima koji se bave istorijom visočkog kraja.
ILIJAŠKI KRAJ
Dobio sam informaciju o halkama na stijeni u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika. Ovo područje sam ispitao koliko je bilo u mojoj moći, ali ništa nisam našao. Vegetacija je na strmoj padini tako bujna da se nisam uspio probiti niti do starog grada, iako sam mu došao na domak. Ukoliko na toj strmini postoje halke treba otići kad opadne lišće. Bojim se da su halke bile na strani kamenoloma, koji se nalazi ispred padine kojom se dolazi do grada i da su naprosto odvaljene sa kamenom masom. Tamo sam bio preko vikenda tako da u kamenolomu nije bilo nikoga izuzev čuvara, koji o halkama nije znao ništa.
KRAJ IZMEĐU VITEZA I ZENICE
Tragom informacije otišao sam sa dva vodiča u selo Lađice, koje se po kazivanju tako zove, jer je tu nekada bila luka, a brodovi su se vezivali za halke na stijeni iznad današnjeg sela. Stijena je uistinu impozantna. Diže se vertikalno iznad sela u visinu oko 200 metara. Najinteresantnije je da je stijena većim dijelom koraljni greben. Mještani sela Lađice tvrde da su halke na stijeni kamene, što je u odnosu na sve ostale predaje kuriozitet. Nas osmero je pretraživalo stijenu, ali halke nismo uspjeli naći. Jedan od vodiča, vrlo spretan, tvrdio je da su halke tu negdje, ali da su pokrivene vegetacijom i nagovarao me da se bez opreme spuštamo niz vertikalnu stijenu sa vrha. Da sam mlađi i luđi kao što sam nekad bio, vjerovatno bih pristao.
Taj isti vodič-mještanin ispričao mi je jedno staro predanje, da su u ovom kraju bile četiri luke: iznad sela Klopče kod Zenice, iznad sela Gajci koje se nalazi povrh KP Doma Zenica, iznad sela Lađice i iznad sela Lokve koje se nalazi negdje povrh Busovače. I da se na sve četiri lokacije nalaze halke kao ostaci tih luka.
KRAJ OKO BRČKOG – MAJEVICA
Jedna moja prijateljica bila je 70-tih godina nastavnik u Brčkom. Njen kolega, profesor geografije, zanimao se za neobične stvari i jednom im je u zbornici pričao da je obišao Crne pećine na Majevici i na ulazu u jednu pećinu našao veliki megalit sa halkama i da on misli da je to ostatak neke prastare luke, kada je voda dopirala do te visine. Kolege su ga ismijale. Da bi dokazao svoju tvrdnju poveo je sve nastavnike i učenike na izlet do Crnih pećina. Moja prijateljica sada živi u Sarajevu i opisala mi je detaljno šta je vidjela.
Na ulazu u jednu od pećina nalazio se veliki monolit sa halkama promjera oko 40 cm koje su visile na konzolnim produžecima usađenim u monolit tako čvrsto da se nisu mogle izvaditi niti pomaknuti. Odnosno, nosači halki su izlazili iz megalita bez ikakvog zazora. Na nosačima su bile rupe, ali nije mogla ustanoviti kako su u njih usađene halke, jer su halke činile jedan kompaktan krug bez početka. Lako su se vrtile rukom. Bile su hrapave. Nije mogla da ustanovi da li su tako urađene ili se radi o nekoj ornamentici ili možda čak o nekim ideogramima. Bile su djelomično korodirane crnom korozijom ispod koje je mjestimično probijao čelični sjaj. Moglo bi se zaključiti da se radi o nekoj izuzetno kvalitetnoj čelicnoj leguri. Halki je bilo nekoliko, nije se mogla sjetiti tačno broja. Ispod halki na megalitu, koji je ležao horizontalno, i u koji su bile usađene halke ispod istih nalazile su se duboke užl****ne. Ona je pretpostavila da su od užadi koje su bile provučene kroz halke.
Zidovi pećine bili su puni okamenjenih školjki. Takođe, pod pećine je bio pun školjki koje nisu bile vezane za kamen i nisu bile fosilizirane. Profesor biologije, koji je bio prisutan, rekao je da se radi o morskim školjkama i da takvih sigurno nema u Savi. Ovo govori o dva vodena perioda potpuno odvojena velikim vremenskim razmakom.
Takođe, mi je pričala da je njen suprug izronio iz Save jedan ogroman kralježnik, koji im je dugo služio kao sjedalica. On je po zanimanju veterinar i nosio ga je svom profesoru anatomije da ga ispita. Nisu mogli ustanoviti o kojoj se životinji radi. Na žalost, kralježnjak je nestao tokom zadnjeg rata.
Pričala mi je da su, takođe, vadili iz Save, pri niskom vodostaju, kojekakve džinovske kosti. Ona je bila prisutna kad su izvadili rebra ogromnih dimenzija. Navodno, ni kralježnjak ni ostale kosti nisu bile fosilizirane, što bi ukazivalo da nisu bile jako stare.
Životinje takvih dimenzija sigurno nisu mogle da žive u Savi, kakvu mi danas poznajemo.
IZNAD PROKOŠKOG JEZERA
Lani sam bio u selu Has kod Novog Travnika. Jedan mještanin mi je pričao da u selu žive dva šumska radnika koji su radili na sječi šume na Vranici i da su na jednoj stijeni iznad Prokoškog jezera naišli na halke i da bi bili voljni da me odvedu na tu lokaciju, što ću svakako u dogledno vrijeme uraditi.
ROGATICA
Nedavno sam bio sa dvojicom kolega na stijeni iznad Rogatice. Po pričanju jednog od ove dvojice na stijeni visokoj nekoliko stotina metara, iznad same Rogatice, nalazi se jedna vrlo masivna halka na isto tako masivnoj stangi. Tvrdio je da je tu halku vidio 1980-tih godina svojim očima. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli.
I ova stijena je dobrim dijelom prekrivena vegetacijom.
Od mještana u Rogatici čuli smo za još jednu stijenu na kojoj se nalazi, takođe, halka. Mada je nadmorska visina odprilike ista kao u prethodnom slučaju radi se o manjoj stijeni bez vegetacije i na njoj sigurno nema halki. Odakle, onda, tolike tvrdnje?
Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a su izvodili alpinističke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir.
PODRUČJE PRENJA
Navodno, halke se nalaze i na području Pakline na Prenju.Tražila ih je ekipa TV BiH. Išli su prema nekim uputama, ali bez vodiča i nisu ih našli.
Za drugu lokaciju čuo sam u TV emisiji “Pozitivna geografija” 29.08.2003 godine. Tematika emisije nisu bile halke, ali je pomenuto da se iznad rijeke Idbar, koja se kod Ćelebića ulijeva u Jablaničko jezero, na padinama Prenja nalaze halke i navodno da su ih vagali i da je svaka teška po 12 kg. Otišao sam sa dva prijatelja i dolinom rijeke dopro do pod sam Prenj. Tamo su nam šumokradice pokazale brdo na kojem se halke nalaze, ali su nam rekli da je brdo minirano i da se ne penjemo. Tu su se za vrijeme rata vodile žestoke borbe pa bi informacija mogla biti tačna. Brdo je obraslo gustom šumom i makijom, tako da se bez vodiča ne bi uspjelo. Padina brda je vrlo strma, ali ne toliko da se uz nju ne bi moglo popeti.
PLANINA VELEŽ
Još kad sam bio mlad jedan radni kolega mog oca mi je pričao kako kod Nevesinja, iznad sela Kljuna na Veležu, postoje ostaci morske luke sa halkama za vezivanje brodova i da ih je on lično vidio 30-tih godina prošlog stoljeća.
Prije tri godine jedan moj poznanik mi je ispričao istu priču, s tim da se u ovom slučaju radilo o informaciji iz druge ruke. Poznajem dva čovjeka iz Nevesinja, koji žive sada u Sarajevu i voljni su da sa mnom odu do sela Kljune, kako bi se raspitali o ovome kod starijih ljudi.
PODRUČJE STOCA
Prijateljica moje supruge, koja je rodom iz Stoca, pričala mi je da je često kao srednjoškolka odlazila na brdo iznad Stoca, gdje ima neka zaravan na čijoj vertikalnoj strani vise halke. U opisivanju lokacije bila je konfuzna tako da nisam mogao nikako locirati mjesto.
Kad sam prvi put bio na Daorsonu kod Stoca pitao sam čovjeka koji živi u zadnjoj kući sela Ošanići, gledajući prema Daorsonu, o tome. On mi je rekao da je informacija tačna, ali da je lokacija halki dosta daleko i da su se tamo vodile borbe između sve tri vojske u zadnjem ratu, te da je područje sigurno minirano, odnosno nepristupačno. Tada sam bio zaokupljen Daorsonom tako da ga nisam pitao za tačnu lokaciju. Kasnije, kad sam god odlazio na Daorson kuća je bila zatvorena.
U knjizi “Povjest Bosne I Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, postoji podatak iz grčkog putopisa iz IV vjeka prije nove ere da se od trgovišta Narone pruža veliko jezero sve do zemlje Autarijata / Autarijati su izlazili na Neretvu kod Konjica ! /. U jezeru se nalazi otok od 120 stadija / 21,3 km /. U istom putopisu stoji da kroz tjesnac može proći galija troveslarka / trirema / ili teretni brod. Ti stari grčki putnici mislili su da Neretva ističe iz navedenog jezera i svojim kratkim tokom ulijeva se u more.
Ako se jezerom moglo doći do teritorije Autarijata onda je tu teren morao biti mnogo niži pa se, vremenom, usljed tektonskih poremećaja, podigao. Jedan ogranak tog jezera je, sigurno, dopirao do Daorsona, jer je na novcu Daorsona bila utisnuta galija. Odnosno, galija je bila njihov zaštitni znak.
U Stocu postoji predanje da je čitavo Stolačko polje nekada bilo pokriveno vodom. Đuro Basler, nekada vodeći arheolog Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pokazao je snimatelju RTV BiH, inače mom prijatelju, dok su stajali na stijeni iznad Stolačkog polja, kod megalitskog zida Daorsona, da se dole u podnožju stijene nalaze ostaci luke Daorsona.
KRAJ OKO ULOGA
Jednu autobusnu stanicu ispred Uloga nalazi se, uz zapušteni makadamski put, selo Ljušići, visoko iznad kanjona Neretve. Treba se spuštati oko pola sata da bi se došlo do Neretve. Kad se pređe Neretva preko improviziranog visećeg mosta, čovjeka čeka uspon iste dužine i strmine da bi se došlo u selo Nedavice. Sa te strane, uz sam rub kanjona, nalazi se nešto što se ne može svrstati ni u stub ni u brdo. Za stub je preširoko, a za brdo preusko. Visoko je oko 20 matara. Oko, reči ćemo, stuba vijuga vrlo strma pješačka staza, prilično pogibeljna. Tamo sam bio 70-tih godina. Domaćin, kod koga smo noćili, pričao nam je da na vrhu stuba postoji halka. Da na strani Nedavica postoji ista takva i da su obale bile nekada vrlo davno povezane lančanim mostom, koji je bio učvršćen za te halke. To me je jako zainteresovalo, ali društvo je došlo isključivo na pecanje, tako da sam odlučio da dođem drugom prilikom i to ispitam, ali to nisam uspio da ostvarim do danas.
SELO ČUDE KOD OLOVA
U ljeto 2004 godine, tražeći Bijelu stijenu, skrenuli smo ranije sa glavnog puta na put koji vodi do Han Pijeska kanjonom rijeke Stupčanice i došli u selo Čude. Mještani su nam rekli da postoje halke u pećini, u stijeni na suprotnoj strani rijeke, prije ulaska u selo. Ukoliko je to tačno, potpuno je nemoguće prići tom lokalitetu. Možda bi mogla alpinistička ekipa, ali ne odozdo nego sa vrha kanjona.
U samom selu mještanin, koji je stupio u kontakt sa nama, pred nama je pitao jednu staru ženu / najstarijeg stanovnika sela / da li zna za neke halke u ovom kraju. Ona je, bez oklijevanja, pokazala stijenu iznad sela i to na mjesto odakle je raslo neko grmlje. Zatim je pokazala na stijenu na suprotnoj strani doline i rekla “tamo se nalazi druga, nekada je tu postojao most od lanaca preko doline”.
Sa mnom je bio i vodič kroz Bijambarske pećine, koji potsjeća na Dejvi Kroketa, odnosno, čovjek prirode. Obećao mi je da će sve to istražiti.
PLANINA BJELAŠNICA
Kada sam prošle godine bio iznad sela Umoljani na Bjelašnici, s ciljem da vidim i po mogućnosti ispitam veliki tumulus na Zmajevoj stijeni, upitao sam vodiča da li zna nešto o halkama u tom kraju. On se odmah okrenuo jugozapadno od stijene i pokazao rukom preko visoravni na ogromnu stijenu, dugačku nekoliko kilometara, koja se uzdiže vertikalno u visinu par stotina metara i rekao da se tu nalaze halke, da to zna pouzdano, ali da on tamo nije nikada bio. Na tako velikoj strmini i na tako velikoj površini bilo bi ih nemoguće naći bez alpinističke ekipe i vodiča koji sigurno zna gdje su.
PREVOJ KARAULA
Jedan moj prijatelj bio je 1980. godine na Bijeloj stijeni, na prevoju Karaula, pored puta Sarajevo-Tuzla. Pričao mi je da je vidio iz daljine na toj stijeni halke. Prošle godine smo išli ponovo zajedno, ali on nije bio u stanju, nakon više od 20 godina, da nađe put do stijene.
Ponovo sam pokušao u jesen otići sa prijateljima. Našli smo vodiča, ali ovoga puta nismo mogli da priđemo stijeni od snježnih nanosa, jer je snijeg rano pao na toj visini.
PUT ZA VAREŠ
Dobio sam informaciju da se halke nalaze na stijeni pored puta izmedju Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Titorice. Nisam provjeravao.
HALKE NA SIRIJSKIM PLANINAMA
Da halke ipak nisu šuplja priča koja kruži narodom ili neka vrsta priviđenja svjedoči TV emisija National Geographic-a, koja je bila prikazana na izraelskoj televiziji, a koju je gledao moj prijatelj. Emisija je trajala 45 minuta i prikazivala je gatove / mola / sa halkama za vezivanje brodova na sirijskim planinama. Emisija se zvala “Gatovi na planinama”. Prema onome što mi je ispričao na sirijskim planinama ima dosta zaravnjenih površina ljudskom rukom, sa rupama gdje su nekada visile halke. Osim na planini Musa Dag, gdje su sačuvane i to je prikazano u emisiji. Za neke lokacije gdje su bile halke postoje stare crno-bijele fotografije sa halkama. I to je prikazano. Navodno da je najviše halki skinuto u Prvom svjetskom ratu, jer su se u Siriji vodile borbe između Turaka i Britanaca. Turci su na “gatove” bili postavili topove i odozgo gađali Britance.
REZIME
Mislim da kod nas halke još uvijek postoje na nepristupačnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupačnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u zadnje vrijeme, izlozene devastaciji i otuđivanju od mještana. Njima su na neki način atraktivne, da nije tako ne bi oko njih bilo toliko priča. Vjerovatno su mnoge uništene nenamjerno prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl. Postoji informacija da se i sistematski kradu, što je inače poznato za arheološke nalaze. Navodno da za njih dobro plaćaju kolekcionari koji skupljaju materijalne dokaze kojima se pobija zvanična istorija. Dokaz za to se može naći u emisiji National Geographic-a o halkama u Siriji, gdje su sve pokradene, osim na planini Musa Dag, jer se tu nalaze na izuzetno nepristupačnoj lokaciji. Šteta je da nema uslova za formiranje ekipe, sastavljene od mladih entuzijasta, koji bi se posvetili pronalaženju halki. Nažalost, za to je potrebno mnogo slobodnog vremena, a i novca.
Podijelio bih halke prema nadmorskoj visini na kojoj se nalaze. U prvu grupu ušle bi one na najvišim nadmorskim visinama, na jednom od vrhova Vlašića – Kozici, Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju na Paklini, Veležu iznad sela Kljune. Sve se one nalaze na približno istoj visini uz manje varijacije.
U drugu grupu ušle bi one lokacije sa halkama koje se nalaze na srednjoj nadmorskoj visini, kao što su u Crnoj pećini na Majevici, u kanjonu rijeke Misoče kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika, na odvojku puta Breza – Vareš koji vodi u selo Titorice, na ratnom putu Travnik – Bukovica, halke na koralnom grebenu iznad sela Lađice, itd. Ovdje, vjerovatno, možemo svrstati i lokalitet sa halkama na nekom brdu iznad Stoca. Prema kazivanju prijateljice moje supruge i mještanina iz sela Ošanića one se nalaze na brdu, za razliku od luke Daorsona, koja po Đuri Basleru se nalazi ispod stijene na kojoj leži Daorson, pri Stolačkom polju. Tako da se tu radi o dvije odvojene lokacije.
Ovdje možemo pribrojati i halke koje su držale lance lančanih mostova na Neretvi kod Uloga, te one koje su držale lance mosta kod sela Čude kod Olova. Ovdje spadaju i lokacije za koje su vezane legende o visokim vodostajima. Obavezno te lokacije nose nazive koji na to upućuju. Pored legende o halkama kod sela Lađice sam naziv sela govori o plovilima, iako tu danas ne postoji čak ni potok. Zatim, to je selo Jezerce iznad doline rijeke Bile, selo Skomorje / usko morje / i Zagrađe / more bilo zagrađeno /, iznad kanjona rijeke Jasenice, pritoke Bile. Tu spada i Vrbovac grad na kamenoj kupi na suprotnoj obali rijeke Jasenice, gdje su stepenice isklesane tek od polovine visine ili još nešto više i na koje se stupalo vjerovatno iz čamca. Izgleda da su varijacije u visini kod ove da je nazovemo srednje grupe veće nego kod lokacija sa halkama na visokim planinama. Da li se u prvom slučaju radi o vrlo visokim vodama, koje su bile u dužem vremenskom periodu konstantne, a halke, odnosno vezovi sa halkama ili luke na nižim nadmorskim visinama su nastale u nekom drugom periodu ili je to samo nastavak istog perioda kada su vode lagano opadale. Tada su se pravile nove luke ili vezovi za brodove ili čamce? Na to se, zaista, ne može odgovoriti.
Kada je to moglo da se događa? Rekli bismo, možda u vrijeme velikog biblijskog potopa, o kojem kruže razne teorije, više ili manje uvjerljive, ali danas se skoro svi slažu da biblijski potop nije samo legenda. Neki tvrde da je bio u doba propasti Atlantide, prije nešto manje od 12.000 godina, drugi prije 18.000 godina, treći da je bilo više potopa. Ovo zadnje je sigurno tačno. Koji je od njih baš onaj biblijski, to se ne može reči sa sigurnošću.
Nećemo sada ulaziti u uzroke, ali ako se ne radi o velikim tektonskim poremećajima, ogromnim cunamijima, vode se nisu brzo povlačile, osim ako nije dolazilo do naglih promjena položaja polova, što je moglo prouzrokovati otapanje ledenih kalota. Promjene položaja polova se svakako događaju. Davno nekada sjeverni pol je bio na Jukonu, pa se postepeno premjestio nad Hadsonov zaljev, da bi se premjestio, navodno, prije nešto manje od 10.000 godina na današnju lokaciju. Takve promjene uzrokuju otapanje postojećih ledenih kalota i postepeno stvaranje novih. Također, precesije uzrokuju promjene ugla zemljine ose, što dovodi do klimatskih promjena, odnosno povećanja i smanjenja ledenih kalota. Tu je, između ostalog, i povremeno, periodično povećanje elektromagnetnog zračenja sunca, koje utiče na Zemljin magnetizam i rezultira povećanjem ili smanjenjem temperature na površini Zemlje. Usljed povećanja temperature zraka dolazi do povećanja isparenja, što prouzrokuje povećanje nivoa voda.
Relativno nedavno, u zadnjem periodu kvartara, holocenu, u kojem i mi danas živimo, između 5.500 i 3.000 godina prije naše ere topli period, zvani atlantikum, u unutrašnjosti Balkana imamo blagu klimu, otprilike kao danas u Dalmaciji. To je period sa puno oborina, kada podzemne vode izviru izuzetnim intenzitetom. Rijeke nemaju korita, to je vrijeme baruština, močvara i jezera. Jedan nama nepoznati svijet.
Ne mislim da su u tom periodu vode narasle do srednjeg nivoa. Do današnjeg sela Jezerce u dolini rijeke Bile, ili do sela Skomorja i Zagrađa i tome slično. To navodim samo kao primjer, što može izazvati jedan manji klimatski poremećaj. A ako, slučajno, jesu narasle u atlantikumu do navedenog nivoa, odakle željezne halke? Atlantikum je vrijeme ranog neolitika, tako pokazuju arheološka iskopavanja kod nas, a i u ostatku Evrope. U svijet atlantikuma bi se samo mogle uklopiti halke sa koralnog grebena iznad sela Lađice, koje su, prema kazivanju mještana, od kamena.
Mislim da je period visokih i srednje visokih voda bio mnogo ranije. U nekoj tehnološki razvijenijoj praistoriji, kada su ljudi vladali tehnologijom izrade izuzetno kvalitetnih i čistih čeličnih legura. Izgleda da te halke potiču iz, nekog nama, nepoznatog svijeta. To potkrepljuju arheološki nalazi koji se uopšte ne uklapaju u postojeće istorijske klišee, kao na pr. metalna posuda izvađena iz slojeva, čak, predkambrija u Massachusetsu, metalne cijevi izvađene iz slojeva krede u Francuskoj, paralelopiped od čistog nekorodirajućeg čelika izvađen iz bloka ugljena u Njemačkoj, metalna kugla sa tri paralelna utora na najvećoj širini, izvađena iz predkambrijskog sloja u Južnoj Africi.
Vjerovatno bi halke iz perioda visokih i srednje visokih voda, u koje ulaze i halke na Sirijskim planinama, trebalo pripisati toj nama potpuno nepoznatoj praistoriji. Tu moramo postaviti samo jedno ograničenje, one su svakako mlađe od stijena u koje su usađene. Kod nas se, uglavnom, radi o kamenu krečnjaku. Vremenske distance između pojedinih lokaliteta sa halkama mogu biti ogromne, gledajući sa tačke našeg shvatanja vremena.
Sve se svodi, opet, na to da bi ovu pojavu trebalo detaljno ispitati. Naći što više još uvijek postojećih halki, ispitati njihov hemijski sastav, način izrade, izvršiti oko njih, gdje je god to moguće arheološka istraživanja, ispitati njihovu starost nekom od odgovarajućih metoda za ispitivanje starosti. Ako bi se sve to uradilo, a na žalost neće, otkrio bi se, makar, dio vrha “ ledenog brijega”.
Mislim da halke, vezovi i luke na malim nadmorskim visinama nisu nikakva misterija i da ima dovoljno podataka da se objasne. Po svoj prilici one potiču iz istorijskog doba.
Tu bi spadala od valova podlokana stijena u dolini rijeke Bile, na kojoj se nalaze prazni kvadrati uklesani u stijenu, za koje je stari franjevac tvrdio da su prije Drugog svjetskog rata bili ispunjeni halkama. Ovo je moguće, jer na gatovima na moru postoji takva vrsta vezova za brodove. Odnosno, halke više na metalnim pločama, utisnutim u kvadratne šupljine.
U dolini rijeke Bile i danas je kod stanovništva živa predaja da je čitava dolina nekad bila jezero. U selu Zukićima, koje se nalazi na obroncima brda sa ilirskom gradinom, kako sam već rekao, radi strmog terena kuće prave u usjecima, odnosno, moraju da uklone velike kubike zemlje da bi izravnali teren za gradnju. Prilikom kopanja nailaze na svakakve arheološke artefakte. Tako sam ja otkupio divnu bronzanu iglu, što nije nešto naročito, ali jedan mještanin je iskopao bronzano sidro. Prema opisu mještana sidro nije neke impozantne veličine, ali je ipak sidro. Nalazač je obećao da će mi ga pokazati i prodati, ali se, nažalost, predomislio. Da bi me se riješio rekao je da ne može da ga nađe. Sigurno mu je neko ponudio znatno veću cijenu. O tom sidru pričalo je čitavo selo, očito da su taj nalaz povezali sa legendom o jezeru u dolini rijeke Bile. Sve ovo dokazuje da je dolina rijeke Bile nakada bila pod vodom i da su po njoj plovili čamci, ako ne i brodovi.
Šta je sa lukom grada Daorsona, čiji se megalitski zid uzdize visoko na stijeni iznad Stolačkog polja. Kako sam već rekao, mještanin iz Ošanića, kad je govorio o halkama, rekao je da se nalaze na brdu, osim toga rekao je da su podaleko, dok je za Daorson upotrebljavao izraz “blizu”. Prijateljica moje supruge iz Stoca rekla je da je odlazila na zaravan sa halkama na brdu da na miru čita, kako sam već opisao.
Đuro Basler je snimatelju RTVBiH, koji mi je to ispričao, sa stijene na kojoj se nalazi Daorson, pokazao u dubinu ravno dole i rekao da se tu nalazi luka Daorsona.
Očito se radi o dvije sasvim odvojene lokacije iz različitih vremena, koje ne treba mješati. Danas se tu nalazi, većim dijelom godine, suho korito rječice Radobolje, pritoke Bregave, ali očito da nekad nije bilo tako.
Prema starim grčkim putopisima veliko jezero se prostiralo od Norina / Narone / do područja ilirskog naroda Autarijata, koje je po svoj prilici izlazilo na Neretvu oko slanih izvora u današnjoj Orahovici kod Konjica. Oko tih izvora Autarijati su vodili dugotrajan rat sa Ardijejcima. Ako je tako, onda se tlo kasnije podiglo, što nam sada izgleda neuvjerljivo. Ali u “Povjesti Bosne i Hercegovine”, koju je izdao HKD “Napredak”, stoji: “Iz tih kolonija / misli se na Grke nastanjene na obali Jadrana / trgovci, koliko nam je do sada poznato, na dva mjesta su zašli u unutrašnjost, dolinom Neretve i k Japodima u Liku, očito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, dakle na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupačnim”. Dakle, u historijsko doba more je preko nekog planinskog zaljeva dopiralo, vjerovatno, do Like. Dok u knjizi “Iliri” od Aleksandra Stipčevića (Školska knjiga, Zagreb) stoji: “…pokazuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi drugovi, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili niz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora.”
Apolonije sa Rodosa, koji je to putovanje Argonauta opisao, u III –em st. prije nove ere, vjerovao je kako je tako putovanje brodom od Dunava do Jadrana moguće. U putopisu / Periplus /, koji je nastao sredinom IV –og st. prije nove ere i koji se pripisuje anonimnom autoru zvanom Pseudo – Skilaks, navodi da Dunav jednim svojim krakom utječe u Crno more, a drugim u Jadransko. Ako pretpostavimo da su taj drugi krak Dunava ustvari Sava i Kupa, uistinu je bilo moguće doći do Planinskog zaljeva, koji je, izgleda dopirao do Like. To bi bilo tumačenje gledano sa današnjeg stanovišta i uzevši da je podatak o Planinskom zaljevu vjerodostojan. Ali, treba ostaviti mogućnost postojanja danas nepoznatih vodenih tokova. Tako, naprimjer, prilikom snimanja neke TV emisije mom prijatelju, bivšem uredniku naučnog programa na RTVBiH, poznati naš geograf prof.dr. Ibrahim Bušatlija pokazao je oblutke na prevoju kod planine Raduše između Prozora i Gornjeg Vakufa i komentarisao da su potpuno isti kao oni u Neretvi i da je nekada tuda tekao ogranak Neretve koji se ulijevao u Vrbas. To je, inače, razmeđe između jadranskog i crnomorskog sliva, široko maksimalno 20 km. Navodno da je tu došlo do podizanja tla i tako se prekinula bifurkaciona veza koju je činila Neretva između ova dva sliva. Vjerovatno, dio Neretve je oticao današnjim tokom rijeke Rame i ulijevao se u Vrbas, u taj tok se, vjerovatno, ulijevala i Rama, ili što je realnije, veliko jezero imalo je dva odtoka, jedan u Jadran, a drugi dolinom Rame u Vrbas.
U starom izdanju knjige “Iliri” pročitao sam da je anonimni grčki putnik, iz IV st. prije nove ere, napisao da se čitav Ilirik može obići brodom. Iz Crnog mora se plovi Dunavom do Save, zatim Savom, pa njenim ogrankom koji se ulijeva u Jadran, a da se do Jadrana može doći i Neretvom, koja se jednim svojim ogrankom ulijeva u Savu.
Treba imati na umu da je u to vrijeme današnja Bosna bila prekrivena praktično po čitavoj svojoj površini nepreglednim šumama, koje su zadržavale veliku vlagu, što je uvjetovalo velika isparenja i povećavalo količinu oborina, koje su, opet, dizale vodostaj rijeka i jezera, te povećavale vodene površine.
Sve u svemu bio je to jedan lijep svijet, pun jezera, plovnih tokova, prebogatih vodom, a sva ta silna voda bila je smještena u nepreglednom zelenilu višestoljetnih, praktično, netaknutih šuma. Tu i tamo, po tim vodama, plovile su slikovite ilirske brodice, kakve vidimo na novcu koji su lijevali Daorsi, kao i grčke trgovačke brodove koji su, tjerani zaradom, plovili po tom, za njih, opasnom svijetu. Iliri, koji su ponekad znali biti susretljivi, gostoljubivi i skloni trgovini sa strancima, u suštini su bili okrutni ratnici i prema svojim susjedima, o čemu svjedoče tolike brojne gradine po bosanskim brdima.
U to vrijeme, kroz guste neprohodne šume, moglo je da prolazi samo lokalno stanovništvo, koje takođe nije znalo da kroči nikuda dalje van kruga svog bitisanja, tako da su rijeke, čiji je vodostaj bio znatno viši od današnjeg, kao i jezera, bile jedine ali i odlične komunikacije, kojim se, kako vidimo, moglo prelaziti iz jadranskog u crnomorski sliv i dospjeti, i za današnje pojmove, vrlo daleko.
Kako vidimo, daorsonskim galijama, moglo se doći u Jadran ali, što danas izgleda nevjerovatno, po svoj prilici i u Crno more. Iz jezera, koje se nalazilo u današnjoj dolini rijeke Bile, i koje je oticalo u rijeku Lašvu, sigurno se moglo, makar manjom brodicom, otisnuti do rijeke Bosne, Bosnom do Save, Savom do Dunava….Visočko jezero bilo je u neposrednoj blizini rijeke Bosne i sigurno se u nju odlijevalo, ili ga je napravila rijeka Bosna odljevom viška svojih voda.
Za mene u fenomenu tih vodenih svjetova postoji još jedan fenomen. To su priče mnogih ljudi, koji često nisu nikad vidjeli more i o njemu nemaju nikakve predstave, osim da je to neka velika voda. Čak ne znaju ni da je slano, a pričaju takve detalje da se upitaš odakle im to znanje.
Što da se kaže, kad seljak iz zabitog sela Dub, podno Vlašića, koji, takođe, nikad nije vidio more, mahne sa vrha Kozice rukom prema impresivnom krajoliku, koji se pruža hiljadu i nekoliko stotina metara ispod njegovih nogu i kaže “sve je to nekada bilo more”, a onda nastavi priču o nekom kralju i kraljici i njihovom narodu, koji su živjeli na tim vrletima, koje su nekad bile morske obale i koji su sa svojim narodom otišli kada se more povuklo, odnoseći sa sobom svo svoje blago na devama ili devama sličnim životinjama. Pa, još nadodaje, da su se kralj i kraljica razdvojili, kao i njihov narod. Jedan dio naroda je pošao za kraljem, drugi za kraljicom, a zatim pokazuje rukom kojim pravcem je otišao kralj, a kojim kraljica, baš kao da ih je on ispratio. U tom momentu djelovao mi je kao da ima u sebi usađeno sjećanje predaka.
odgoovorite sa citatom
  #3  
Staro 10.01.2008, 23:16
Korisnička slika od Vumi
Vumi Vumi je offline
ADMINISTRATOR
 
Registriran : 26.04.2004
mjesto: Ilirikum
Starost: 55
prilozi: 7.902
Zahvaljivao se: 160
Dobio je 1.082 zahvalnice(a/u) za 411 priloga
Ja znam za dvije lokacije u blizini moga rodnoga mjesta u BiH. Na zalost, jos uvijek nisam vidio ni jednu od tih alki. Jedna se nalazi na jednom brdu koje granici sa mojim mjestom (sa toga brda dotice manji potok iz koga sam dok sam isao u osnovnu skolu cesto vadio okamenjene korale, skoljke i puzeve, a tamo gdje potok presijeca sumsko zemljiste, kompletna zemlja, posto se radi o uzbrdici, je prosarana bijelom bojom (skoljke puzici itd)). Druga alka se nalazi u blizini Banjaluke, na strmoj stijeni koja lezi odmah pored Vrbasa. Na zalost ni nju nisam vidio jer je teren zatrovan poskocima. Treca bi trebala, po pricama, da se nalazi u jednom mjestu u Laktaskoj opstini - na zalost ni nju nisam vidio - inace, mislim da se kompletan taj kraj naziva "Luka".
__________________
Nikada nećeš izgubiti pravi put
budeš li radio prema osjećanju i savjesti...
*Gete*
odgoovorite sa citatom
  #4  
Staro 10.01.2008, 23:27
Spencer
Gost
 
prilozi: n/a
takođe i u mom kraju postoji priča koju sam čuo od mnogo ljudi da na jednoj steni postoji alka. Na visini je od oko 1200m. Nisam se penjao tamo... Takođe u podnožju te planine postoje okamenjene školjke. Sudeći po tome i tu je nekada bilo more.
Metal pre više desetina hiljada godina ? Ne znam...
odgoovorite sa citatom
  #5  
Staro 11.01.2008, 00:53
crni
Gost
 
prilozi: n/a
Bravo Spenser ajmo malo zdravog razuma more pre koliko miliona godina? Gvozdeno doba pre koliko hiljada godina? Rezultat lepa legenda! Postoji cak i u mom kraju za jedan visi vrh u okolini Resave samo od alki ni traga ni glasa.
odgoovorite sa citatom
  #6  
Staro 11.01.2008, 01:30
Korisnička slika od Pretorijanac
Pretorijanac Pretorijanac je offline
SUPERMODERATOR
 
Registriran : 05.10.2006
mjesto: Beograd
Starost: 48
prilozi: 1.983
Zahvaljivao se: 659
Dobio je 618 zahvalnice(a/u) za 189 priloga
Ovo me podseća na moja raspitivanja kod domorodaca o arheologiji i onom što su nalazili.

Citat:
Vidiš onaj kamen?
E pa dotle je pre 150 godina bilo Panonsko more.
Za taj kamen su Rimljani vezivali ladje.
Kunem se da je čiča iz jedne vuko..bine tako objasnio, od reči do reči.
__________________
odgoovorite sa citatom
  #7  
Staro 11.01.2008, 01:57
kratki
Gost
 
prilozi: n/a
Ha haa ha, e ovo je vic godine za nas tragace!!!!!!!
odgoovorite sa citatom
  #8  
Staro 11.01.2008, 12:43
ЛазарС
Gost
 
prilozi: n/a
A recimo ako se desio jači zemljotres i da pri tom dodje do velikih odrona, pomeranja tla... koji bi učinili to da nekakva dolina sa rečicom bude pregradjena. Na tom mestu bi nastalo jezero, koje bi isto tako moglo nestati u nekom narednom zemljotresu...
odgoovorite sa citatom
  #9  
Staro 11.01.2008, 23:06
Korisnička slika od dropsyblood
dropsyblood dropsyblood je offline
Iskusni korisnik
 
Registriran : 10.03.2005
mjesto: U bekstvu
prilozi: 106
Zahvaljivao se: 1
Dobio je 0 zahvalnice(a/u) za 0 priloga
Kaze jedan cika;'Alke su sluzile nekoj vrsti transporta,tj. bile deo sistema neke primitivne zicare'.
Ma jok-kaze drugi! 'Tu su vezivali brodove,ali vasionske'
odgoovorite sa citatom
  #10  
Staro 12.01.2008, 15:38
Marisav
Gost
 
prilozi: n/a
Sad sam razgovarao sa osobom koja je tu alku videla pre mozda 35 godina. Nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1000 m. Alka je precnika preko metar, debljine oko 10 cm. Ne nalazi se direktno pod nebom jer je malo zaklonjena od stene, pa stoga ne cudi sto gvozdje nije vreme pojelo. Jedan deo alke se nalazi u steni. Sve ovo je receno po secanju. Osoba nije senilna a u iskrenost ne sumnjam ni 1%.
odgoovorite sa citatom
Odgovor


Forumske odredbe
Vama nije dozvoljeno, postavljanje novih tema.
Vama nije dozvoljeno odgovarati na priloge
Vama nije dozvoljeno uploadovati dokumenta
Vama nije dozvoljeno obrađivati vaše priloge

BB-kod je uključen.
Smileys su uključen.
[IMG] Kod je uključen.
HTML-kod je isključen.



brojač posjetilaca

Powered by vBulletin® Verzija 3.8.4
Copyright ©2000 - 2024, Jelsoft Enterprises Ltd.
Powered by vBCMS® 2.7.1 ©2002 - 2024 vbdesigns.de
Vlasnik foruma nije zadužen za zaštitu ovdje unesenih tekstova, slika ili dokumenata.Za sve unesene tekstove, slike i dokumenta odgovaraju sami autori priloga!!! Ako slučajno dođe do kršenja tuđih autorskih i drugih prava, odgovoran je sam autor unesenog priloga, tako da se sam vlasnik foruma oslobađa bilo kakve odgovornosti!!!