Crna Kraljica I PriČe O Zakopanom Blagu

Malo inspiracije...

CRNA KRALJICA I
PRIČE O ZAKOPANOM BLAGU
prof. Krunoslav Milas
Legende o kojima govorimo tek su usmenom predajom izmijenjene daleke izvedenice stvarnih događaja. Pune su i netočnosti; imena se miješaju, priče uopćavaju. Kad smo već kod nesretnih ljubavi, spomenimo grofove Celjske. Romantična ljubav Fridricha i Veronike (a na "Grešnoj gorici", popularnom izletištu s kojeg puca najljepši pogled na Veliki Tabor, postoji čak i mjesto gdje su njih dvoje zaljubljeno sjedili!) i nije bila baš tako romantična. U vrijeme njihove ljubavi dotični je Fridrich prošao četrdesetu i bio već niz godina oženjen Elizabetom Frankopan! U neprilici kako da stvar riješi, nakon osam godina svađe pomirio se s prvom ženom i iste je noći u dvorcu u Krapini zaklao lovačkim nožem!
Bilo je to 1422. godine. Ali, bio je moćan i k tome mu je sestra bila kraljica (famozna Barbara Celjska; tek o njoj ima legendi i priča!), udana za Zigmunda. Bez obzira što su ga Frankopani izazivali i na dvoboj, nitko ga nije dirao. Oženio se Veronikom, ali otac Herman, stari grof Celjski, hvata njega i Veroniku. Ljubavnik završava u kućnom pritvoru, a Veronika na sudu pod optužbom da je vještica! Izgleda da je uspjela dokazati netočnost te optužbe jer je oslobođena. Onda stari grof uzima pravdu u svoje ruke i dade je u zamku Ojstrici u Sloveniji udaviti u jezeru!
Neke su od tih žena jako zločeste; posebno gore spomenuta Barbara Celjska. Legende o njoj i njezinim ljubavnicima vezane su uz nekoliko starih gradova po našim planinama (spominju se Medvedgrad, Susedgrad, Cesargrad...). Kažu da je ljubavnike nakon što bi ih se zasitila bacala s kule. Nekako je najbliža istini priča da je u starom gradu Malom Kalniku vodila ljubav sa svojim kastelanom Neuhauselom. Ovaj se, naravno, osilio i počeo terorizirati okolne plemiće. Kad je kraljevstvom pukla bruka kastelan je smijenjen, a kraljica zatočena u jednom gradu u Češkoj.
Kad smo već kod pohotnice Barbare, spomenimo da postoji legenda kako je vragu dala i sebe i Medvedgrad! "Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe", bile su njezine riječi koje je kasnije požalila, htjela vraga prevariti, ali je na kraju umrla prokleta. Nakon smrti postade zmijska kraljica, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je blago i danas zakopano negdje na Medvedgradu. Baltazar Krčelić je 1753. godine pisao kako je niz tragača za zlatom u njegovo vrijeme bezuspješno pokušavalo pronaći to blago.
Međutim, nije samo Crna kraljica zakapala blago po našim planinama. U svojoj knjizi "Velebit se nadvio nad more" Šime Balen spominje i hajduke koji su se skrivali Velebitom. Posebno su poznati podgorski hajduci. 0 hajdučici Mari narod je ispjevao i pjesme. Borili su se protiv turskog, a poslije i austrijskog zuluma. Skrovišta im bijahu na najnepristupačnijim mjestima, u Rožanskim i Hajdučkim kukovima. Priča kazuje da su izginuli u borbi s austrijskim vojnicima. Iza njih ostade tek ime velebitskih kukova i legende od kojih je narodu najljepša ona o zakopanom hajdučkom blagu negdje tamo u kukovima. Generacije su ga Podgoraca pokušavale pronaći. Predaja govori da nisu uspjeli zbog svoje lakomosti. Na blagu je, naime, hajdučki zavjet: otkriti ga može samo onaj tko će ga cijeloga podijeliti sirotinji, a mi ljudi ipak nismo toliko velikodušni!
U Podgorju ima još jedna zanimljiva priča o zakopanom blagu. Stanovnici oko Klada i Starigrada Senjskog pripovijedaju da je u starom gradu (danas ruševine iznad Starigrada) prije dolaska Hrvata stolovao kralj Atel. Prilikom jedne opsade, stanovnici iznesoše veliko blago na Velebit. Odnijeli su ga preko doline Velike Brisnice u Smrčeve doline i tamo ga zakopali. U starijim planinarskim vodičima redovito se navodi podatak kako se u Smrčevim dolinama i danas vide tragovi kopanja niza tragača za blagom! Ipak, blago do danas nije otkriveno.
U svojoj knjizi "Zvona ispod zvijezda" Ante Rukavina navodi: "Velike su Brisnice jedan od najljepših velebitskih predjela. Na donekle ravnu prostoru uz kapelicu i groblje ima i ratarskih površina, a brojno drveće uljepšava cijeli kraj i daje mu pitom ugođaj. Možda će s asfaltnom cestom poteći barem nešto novoga života i u ovaj pusti kraj."
Hoće, sigurno. Cesta je danas asfaltirana, a život se vraća u obliku velikog deponija smeća za cijelo primorje Ličko-senjske županije koje se planira otvoriti upravo u danas pustim Velikim Brisnicama. I život će se vratiti, u obliku novih kopača, ovoga puta ne više blaga nego smeća koje će se gomilati na podnožjima Velebita...

Velebit je uistinu gorostas kojega u gotovo svoj njegovoj dužini "ljubi" veliko plavetnilo Jadrana. U toj mitskoj planini, opjevanoj od Petra Zoranića, ne treba tražiti "zakopano blago". To je posve suvišno, jer je Velebit svojim savršenim skladom boja, zvukova i oblika, jedno "golemo blago", kojega, eto, mnogi još uvijek nezamjećuju, iako taj prirodni dragulj pruža svakom dobronamijerniku raznovrsne oblike razonode i odmora. On je uistinu "spiritus movens" (pokretač duha). Odlagati u njemu smeće zločin je kojega treba najstrože kazniti. Tu iznimno lijepu i raznoliku prirodnu baštinu svakako treba sačuvati za buduće naraštaje, za one koji će znati cijeniti i poštovati čisto, nevino i neprocjenivo "blago" kojega nam je Bog blagonaklono darovao! Nažalost, svjedok sam i nedavne teške i bezobrazne devastacije jednog iznimno zanimljivog arheološkog lokaliteta koji se nalazi u podnožju Velebita, nedaleko od morske obale. Riječ je o jednoj još neistraženoj ranobizantskoj fortifikaciji, s tragovima i iz prapovijesnoga razdoblja, čije je kulturne slojeve jednim dijelom teško razorio bager, trasirajući divlje izgrađenu cestu! Svakako teba spriječiti nastanak jednog možebiti budućeg zlokobnog mita, koji bi pripovijedao o tome kako je nekad davno, u 21. stoljeću poslije Krista, postojala jedna golema planina, tj. Velebit, savršena oaza nalik Raju, neprocjenjivo prirodno blago, koje je nekad to bilo, a to više nije! Sprijećimo to dok je još moguće, sačuvajmo za budućnost svu kulturnu i prirodnu baštinu, bio to Velebit, ili bilo koji drugi kutak naše Zemlje. To je "istinsko blago" koje svi baštinimo!

[Enigma]

Hvala ti Veliki duhovniče na beskraju tvoje Duše i na vječitom Duhu Tvomu.

Terminuse, dobro si to sročio, slažem se sa svime.