mala skola za pocetnike

[banebeograd]

Skupljanje kovanica za početnike


Općenito o skupljanju Vrijednost kovanog novca Razmjena, čuvanje, održavanje

Zbog čestih upita o ovom hobiju koje dobivam na svoj e-mail, odlučio sam napisati par savjeta i natuknica o skupljanju kovanica koje mogu pomoći svima koji se ovim hobijem bave ili to namjeravaju

Koje kovanice skupljati?

Na ovo pitanje ne postoji odgovor koji bi mogao zadovoljiti svakoga, postoji toliko različitih načina i kriterija za skupljanje kovanica, a koji najviše ovise o afinitetima sakupljača. Neki skupljaju sve kovanice svijeta, neki samo određene države, neki određenog kontinenta, zatim razdoblja (npr. samo 20. stoljeće), neki skupljaju po motivima, vrsti metala, itd. Evo nekoliko najčešćih načina:

Skupljanje po godinama – skupljanje kovanica po različitim godištima koja se javljaju na njima, najčešće uz ovaj način skupljanja ide i skupljanje po oznaci kovnice (tzv. mintmark). Ovo je svakako najsveobuhvatniji način, osobito ako se radi o skupljanju kovanica cijelog svijeta. Daleko češći primjeri su skupljanje određene države (najčešće vlastite) po godinama. Prednost ovog načina skupljanja je što se materijal za kolekciju lakše pronalazi, tj. „uvijek nešto fali“, neka godina, pa se i u razmjenama s drugim numizmatičarima uvijek nešto nađe za sebe (godina koja fali i sl.). Isto tako, kolekcija brzo raste i sadržava velik broj primjeraka. Problem kod ovog načina skupljanja je u tome što se rjeđe godine teže nalaze i znaju bit poprilično skupe, dok je neke gotovo nemoguće pronaći (postoje svega nekoliko primjeraka i sl.). Drugi problem je u velikoj količini materijala kojeg treba nekamo smjestiti, pa su i troškovi za albume daleko veći. Treći problem je u manjem broju slobodnih duplih primjeraka koji mogu služiti za daljnje razmjene s drugim numizmatičarima (većina komada završi u kolekciji).

Skupljanje po tipu – predstavlja najrašireniji oblik skupljanja. Dakle, skupljaju se sve kovanice istog tipa (izgleda) bez obzira na godinu kovanja (za isti tip). Najčešći oblik je skupljanje cijelog svijeta po tipu, dok je manje rašireno skupljanje samo jednog kontinenta ili vremenskog razdoblja. Prednost kod ovakvog načina skupljanja je što se brže i lakše skupi ono što je potrebno za kompletiranje kolekcije, te je i financijski povoljnije. Prednost je također kod smještaja kovanica i velikom broju duplih primjeraka koji se nakupe i koji služe za daljnje razmjene. Nedostaci su što se većina tipova brzo skupi, pa je krug ljudi za mjenjanje daleko ograničeniji nego u prethodnim primjeru. Zatim, kao i kod skupljanja po godinama, neki tipovi kovanica su izrazito rijetki i skupi, pa ih je teže nabaviti.

Skupljanje po motivu – dakle, ovdje spadaju npr. skupljanje kovanica s florom i faunom, kovanica s brodovima, likovima vladara, građevinama, grbovima, sa sportskim motivima, zatim skupljanje kovanica samo s jednom određenom godinom (npr. godinom rođenja) i sl. Ovaj način skupljanja nije toliko raširen, ali ipak postoji određen broj numizmatičara koji skupljaju na ovaj način.

Skupljanje po metalu – u većini slučajeva se odnosi na plemenite metale; zlato, srebro, platina itd. Ovakav način skupljanja zahtjeva svakako veliku financijsku podlogu.

Kako početi skupljati?

Većina numizmatičara započne s ovim hobijem još kao djeca. U tom razdoblju kovanice se većinom „stavljaju na hrpu“, tj. skuplja se sve i svašta, bez nekakvog reda i sistematičnosti. Kada se čovjek više angažira oko toga, onda i takvo ozbiljnije skupljanje zahtjeva određeni red, poštivanje određenih pravila i sl.

Najbolji način za kretanje u ovaj hobi je „inventura“ postojeće kolekcije, odn. izvlačenje kovanica iz kutija i raspoređivanje u određene grupe. Najbolje je za početak kovanice grupirati po državama. Tu se dobije jedan osnovni pregled nad kolekcijom. Daljnji korak je odluka o tome što će se skupljati.

Nakon što se o tome odluči, potrebno je iz kolekcije izdvojiti duple primjerke (koji će kasnije poslužiti za daljnje razmjene). Da bi se kolekcija povećala (a i broj duplih potrebnih za razmjene) potrebno je nabavljati nove kovanice. Najbolje je da se odmah raspitate kod svojih prijatelja i poznanika da li imaju šta kovanica. Velik broj ljudi uvijek ima nešto starog ili stranog novca koji više ne vrijedi i koji im zapravo ne treba, a šteta je da se baci u smeće kada jednom numizmatičaru dobro dođe. Puno ljudi takav novac i baci u smeće, pa je zato dobro raspitati se na što više strana. Drugi način nabavke kovanica je kroz razmjene s drugim numizmatičarima, te kupovinom od trgovaca numizmatikom, kupovinom na numizmatičkim aukcijama, te danas preko raznih aukcijskih Internet stranica (npr. www.aukcije.biz) i sl. O razmjenama i kupovini biti će riječi kasnije. Svakako, preporuka je posjetiti i učlaniti se u numizmatički klub, ukoliko takav postoji u vašem gradu.


Osnovna obilježja kovanog novca

Po numizmatičkim pravilima, lice (avers) predstavlja “prednju” stranu novca, ona na kojoj se obično nalazi lik vladara, kruna ili grb države. Npr. u slučaju hrvatskih kovanica, lice je strana na kojoj se nalazi grb Republike Hrvatske. Osim naziva lice, još se koriste i “glava”, “kruna”, eng. “obverse”, lat. “capita”. Naličje (revers) predstavlja strana suprotna licu. Osim naziva naličje, još se koriste i “pismo”, eng. “reverse”, lat. “navis”.


Odnos lica i naličja može biti dvojak; ukoliko se vrtnjom kovanice oko njezine vertikalne osi, lice i naličje vide u uspravnom položaju, tada govorimo o germanskom (medaljerskom) kovanju (eng. medal alignment). A ukoliko je naličje u odnosu na lice zakrenuto za 180 stupnjeva, pa vrtnjom kovanice oko njezine vertikalne osi, naličje vidimo “naopako” u odnosu na lice, radi se o latinskom kovanju (eng. coin alignment). (vidi sliku desno)


Osim lica i naličja za kovanice je bitan i izgled oboda kovanice – zakrivljene plohe ruba kovanice koja je najčešće glatka ili nazupčana, mada se na obodu mogu nalaziti natpisi, određeni ornamenti i drugi oblici.



Vrijednost kovanog novca

Vrijednost kovanog novca svakako predstavlja jedno od najčešćih pitanja vezano uz numizmatiku. Obično je to prvo pitanje koje si ljudi postavljaju kada dobiju ili pronađu neki novčić. Uz ovo pitanje su često vezane i razne zablude, jer puno ljudi je uvjereno da baš ono što su našli ima basnoslovnu vrijednost i vrijedi na tisuće kuna, no nažalost u velikom broju slučajeva to nije tako.

Vrijednost nekog materijala ovisi prvenstveno o njegovoj rijetkosti, tj. za kovanice – kolika je njena emisija, odn. u koliko je primjeraka kovanica određenog godišta kovana. Tako neka kovanica iz 19.st. koja je kovana u nekoliko desetaka milijuna primjeraka vrijedi daleko manje od npr. neke kovanice kovane 1999. koja je kovana u nekoliko tisuća komada. Starost koju često ljudi znaju uzimati kao kriterij vrijednosti zapravo jako malo utječe na vrijednost. Tako se npr. na sajmovima može nabaviti rimske novčiće stare 2000 godina već i po 3,50 kn. Razlog je u tome da se to radi o običnim optjecajnim novčićima koji su kovani u milijunskim emisijama i prema tome nisu rijetki.

Daljnji kriterij o kome ovisi vrijednost kovanice je kvaliteta, odn. stanje, očuvanost što podrazumijeva da veći stupanj očuvanosti znači i veću vrijednost određenog primjerka. Iako se danas u svijetu teži k unifikaciji označavanja stupnja očuvanosti, još uvijek postoje različite “ljestvice” po kojima se ta očuvanost određuje. U našoj zemlji kao i u ostatku Europe prihvaćena je sljedeća ljestvica i stupnjevi očuvanosti, po redu od najboljeg do najgoreg:

hrvatski engleski francuski njemački talijanski
Proof
(polirana ploča) PF
(proof) FB
(flan bruni) PP
(polierte Plate) FS
(fondo specchio)
UNC
(kovnički sjaj) UNC
(uncirculated) FDC
(fleur de coin) Stgl.
(Stampelglanz) FDC
(fior di conio)
XF
(ekstra fin) XF
(extremeley fine) SUP
(superbe) Vzgl.
(Vorzüglich) SPL
(splendido)
VF
(vrlo fin) VF
(very fine) TB
(tres beau) ss
(sehr schön) BB
(bellisimo)
F
(fin) F
(fine) B
(beau) s
(schön) MB
(molto bello)
VG
(vrlo dobar) VG
(very good) TBC
(tres bien conserve) sge
(sehr gut erhalten) B
(bello)
G
(dobar) G
(good) BC
(bien conserve) ge
(gut erhalten) M
(mediocre)






Polirana ploča (eng. proof coins) – zapravo nije oznaka za kvalitetu nego za posebnu vrstu kovanica koje se kuju na poliranim pločicama (planšetama) i kovničkim kalupovima (alatima) čime se postiže vrhunska kvaliteta izrade i sjaja tako kovanog novca. Kovanje se obavlja na prešama niske brzine i velikog pritiska. Novac ovakve izrade se obično pakira u komplete namjenjene numizmatičarima, te ima daleko veću vrijednost od primjeraka u UNC kvaliteti. Ovakvim primjercima treba pažljivo rukovati tako da ih se ne vadi iz plastičnih kutija i omota, te dodiruje golim prstima jer time izrazito puno gube na vrijednosti.

UNC (kovnički sjaj) – predstavlja najbolju kvalitetu. Radi se o kovanicama koje nisu bile u optjecaju, pa prema tome nemaju nikakvih tragova upotrebe: otisaka prstiju, ogrebotina, oksidiranih djelova i sl. Ovakve se kovanice obično „sjaje kao ogledalce“, a svi detalji su 100% vidljivi. Tolerira se postojanje malih ogrebotina tzv. bag marks – ogrebotine koje su nastale prilikom međusobnog dodirivanja kovanica koje se nalaze u vrećicama u kojima se transportiraju.

XF (ekstra fin) – je druga po redu kvaliteta. Kovanica je i dalje sjajna, ali pokazuje male tragove cirkulacije, dozvoljene su male i blage ogrebotine, ali u izrazito malom broju. Vidljivost detalja je 90-95%. Oksidirani djelovi i otisci prstiju nisu dozvoljeni.

VF (vrlo fin) – srednja i vrlo česta kvaliteta. Kovanica je izgubila sjaj ili ga ima vrlo malo. Prisutni su tragovi cirkulacije, vidljivost detalja je oko 75%. Kovanica međutim ne smije imati jača oštećenja (jako izgrebana površina, probušena, bez jednog dijela, itd.). Ovo je inače donja granica do koje se preporučuje skupljati, osim ako se ne radi o vrijednijim primjercima.

F (fin) – lošija kvaliteta. Kovanica je izlizana, oksidirana i detalji su vidljivi oko 50%. Na nekim mjestima postoje blaža oštećenja, ali niti jedan dio ne smije faliti. Novije kovanice u ovoj kvaliteti nisu za skupljanje.

VG (vrlo dobar) – u biti loša kvaliteta. Kovanica je izrazito izlizana, oksidirana, a vidljivost detalja je oko 25%. Postoje razna oštećenja, fale manji djelovi ili je kovanica probušena. Nije preporuka za sakupljanje, osim ako se ne radi o izrazito rijetkim i vrijednim primjercima.

G (dobar) – najlošija kvaliteta. Kovanica je toliko izlizana, tako da je sličnija planšeti nego kovanici. Detalji se minimalno naziru, oštećenja su velika ili fale djelovi. Ovakvi primjerci nikako nisu za skupljanje.

Osim navedenih stupnjeva kvalitete postoje i međustupnjevi koji se mogu označavati dodavanjem pozitivnog ili negativnog predznaka (+ ili -) iza oznake kvalitete. Ukoliko ste u dvojbi o kvaliteti, uvijek je bolje gradirati kovanicu za kvalitetu niže. Ovo vrijedi osobito u razmjenama, jer precjenjivanje kvalitete svojih duplikata može imati za posljedicu lošu reputaciju kod drugih kolega numizmatičara. Kod kovanica gdje je jedna strana u boljem stanju od druge, uvijek se gradiranje vrši prema lošijoj strani. Ovo je čest slučaj kod kovanica s glavom vladara, ta se strana brže i lakše izliže, dok ona druga može biti u sasvim solidnom stanju. Gradira se dakle po lošijoj strani. Rub kovanice mora također biti u dobrom stanju, ne smije biti izlizan niti udaren.

Vrijednosti kovanica se najčešće nalaze u specijaliziranim knjigama, tzv. numizmatičkim katalozima kojih postoji velik broj za pojedine države, dok od onih koji obrađuju cijeli svijet svakako su najpoznatiji oni izdavačke kuće Krause Publications iz SAD-a (tzv. Krause-Mishler katalozi). U Krause-Mishler katalozima obrađen je kovani novac svih zemalja svijeta, te su naznačene vrijednosti za pojedini tip i kvalitetu izražene u američkim dolarima. Naravno, tu se ne radi o „točnim“ vrijednostima već više o okvirnim vrijednostima, odn. maksimalnim iznosima koliko bi trebalo izdvojiti za neki novčić, mada je čest slučaj da tržišna vrijednost daleko premašuje onu katalošku, pa sve te vrijednosti treba uzimati sa velikom dozom rezerve. Za numizmatičare početnike koji još nemaju kataloge, od velike pomoći može biti stranica: http://worldcoingallery.com/ gdje se nalaze slike (ne sve), kataloški brojevi i vrijednosti za pojedine (najčešće) primjerke.


Razmjena i kupovina kovanog novca

Jedan od najčešćih i najisplativijih načina nabavke novih kovanica je putem razmjene s drugim numizmatičarima. Kovanice se mogu razmjenjivati osobno na susretu numizmatičara ili u numizmatičkim klubovima i posredstvom Interneta. Preporučljivo je prije kretanje u razmjene proučiti vrijednosti kovanica koje imate za razmjenu, te sastaviti listu duplih tako da odmah možete provjeriti kolika je vrijednost primjerka kojeg nudite za razmjenu. Numizmatičari početnici trebali bi biti oprezni kada se razmjenjuju sa iskusnijim kolegama, jer se često događa da vrijednije primjerke mijenjaju za neke obične ili gotovo bezvrijedne. Svakako je preporučljivo uvijek uza se imati numizmatički katalog u kojemu se vrijednosti mogu odmah provjeriti. O razmjeni posredstvom Interneta biti će riječi u posebnom članku.

Drugi način nabavke kovanica je kupovinom, bilo od trgovaca osobno na sajmovima ili u radnji, narudžbom preko telefona i Interneta, te preko aukcijskih stranica. Iako je ovaj način financijski zahtjevniji, prednost je u tome što trgovci numizmatikom redovito raspolažu većom i kvalitetnijom ponudom kako običnih, tako i rjeđih primjeraka koje je možda teže naći u razmjenama. Kao i kod razmjena, potrebna je dobra informiranost o vrijednostima pojednih materijala i oprez ako se radi o skupljim primjercima zbog mogućih krivotvorina. Trgovaca ima svakakvih, većina je poštena i stalo im je do njihove reputacije, međutim ima i onih kojima nije problem „podvaliti“ bezvrijedan materijal za veliku cijenu i tako prevariti kupca, osobito numizmatičara početnika. Kod kupovine na sajmovima, dobro je najprije „napraviti krug“ oko svih štandova i malo razgledati što se nudi i po kolikim cijenama. Zna se dogoditi da kod jednog trgovca jedna kovanica košta npr. 100 kuna, dok kod drugog, 5 metara dalje je ista 20 kuna. Preporučljivo je kupovati samo onaj materijal u čiju ste vrijednost upućeni, u suprotnom bolje je ništa ne uzimati da se izbjegnu kasnija neugodna iznenađenja. Kupovina telefonskom ili internet narudžbom je neizvjesniji oblik kupovine, barem ako se radi o prvom putu. Kada naručujete, dobro se raspitajte o stanju primjerka i zatražite po mogućnosti njegov sken. Naravno, kod ovakvog oblika kupovine također se preporuča izvjestan oprez jer su česti slučajevi prijevare (ne toliko u Hrvatskoj koliko kada se naručuje iz inozemstva). Ovakav način kupovine s druge strane ima i svoje prednosti jer možete na miru naručiti ono što vam treba i odmah provjeriti kolika je vrijednost kovanica koje kupujete. Kupljeno obično dolazi poštom na stan. Kovanice se među ostalom mogu kupovati i preko Internet aukcija kao što su www.aukcije.biz gdje je svaki predmet u ponudi predstavljen slikom i tekstom, što uvelike smanjuje neizvjesnost po pitanju kvalitete, a time i vrijednosti kovanice koju namjeravate kupiti.


Čuvanje kovanog novca

Kovanice u kolekciji kao i one duple potrebno je negdje čuvati, a osobito zaštititi od oksidacije ili propadanja. Definitivno najgori način čuvanja (skladištenja) kovanica je u plastičnim ili papirnatim vrećicama u kojima su sve kovanice međusobno pomješane. To dovodi do međusobnog grebanja kovanica, a s druge strane jedne od drugih pokupe oksid, osobito ako se radi o kovanicama od različitog metala. Najzahvalnije za čuvanje su kovanice od plemenitih metala, dok su npr. cinčane kovanice sklone oksidaciji i brzom propadanju. Postoji nekoliko načina za čuvanje (skladištenje) kovanica:

Albumi – kovanice su smještene u posebnim plastičnim „listovima“ koji se umetnu u odgovarajuće korice. Ovo je jedan od najzahvalnijih načina čuvanja, jer omogućuje adekvatnu zaštitu kovanica (sprječavanje oksidacije), a istovremeno omogućuje i preglednost kolekcije. Za preporuku je uzimati listove samo najkvalitetnijih proizvođača kao što je Lighthouse ili Kabe. Postoje i jeftiniji proizvodi raznih firmi, ali je čest slučaj da u takvim jeftinijim listovima kovanice propadnu, odn. reagiraju sa plastikom i ružno oksidiraju. Na taj se način i najvrijedniji primjerci mogu upropastiti.


Numizmatičke kutije – radi se o specijalnim „paletama“ presvučenim glatkom tkaninom u koje se smještaju kovanice. Koristi se obično za starije i vrijednije primjerke. Više „paleta“ može biti smješteno u kutiji ili u kovčegu.
Plastične kapsule – radi se o okruglim kutijicama od plastike u koje se smještaju kovanice. Najčešće se na ovakav način čuvaju unc ili proof kovanice.
Kartončići – sastoje se od komada kartona i plastične prozirne folije. U sredinu se smješta kovanica, a rubovi od kartona se zajedno spoje klamericama. Kartončići mogu biti i samoljepljivi, takvi hermetički zatvaraju kovanicu i bolje je čuvaju od propadanja.



Čišćenje kovanog novca

Čišćenje kovanica je vrlo kontroverzno pitanje među numizmatičarima. Dok se neki izrazito protive bilo kakvom čišćenju, drugi redovito čiste i „uljepšavaju“ primjerke u svojoj kolekciji. Većina numizmatičara danas smatra kako čišćenje kovanica smanjuje njihovu vrijednost i da je kao takvo nepoželjno, pa je dakle preporuka da se kovanice ne čiste. Dakle, većinsko je mišljenje da kovanica, ma kakva bila, više ili manje oksidirana, ima nekakvu vrijednost, barem malu, dok očišćena kovanica ne vrijedi ništa. Svakako je preporuka ne čistiti kovanice namijenjene razmjenama.

copy -paste
http://numizmatika.aukcije.hr/pocetnici.html