Spartanski rat sa perzijcima

SPARTA

Kada povjesničari spominju Spartu uvijek se navodi da su Spartanci vrhunski vojnici koje odgaja vojnička država. No nije bilo uvijek tako. Sve do 8. stoljeća B.C. Sparta se nije mnogo razlikovala od ostalih grčkih polisa. U 8. stoljeću dogodio se Mesenski rat (725. godine B.C.) koji je u potpunosti promijenio spartansko društvo. Stanovništvo Sparte je porastao do 8. stoljeća B.C. u toj mjeri da država više nije imala dovoljno hrane za svekoliko pučanstvo. Stoga, pritisnuti nevoljom, napadaju i anektiraju susjednu državu Meseniju koja je zauzimala plodnu dolinu, više nego dovoljnu da prehrani Spartance. No, Mesenjani se nisu mirili sa spartanskom okupacijom, te 640 godine B.C. uz pomoć Argosa podižu ustanak u kojem su gotovo uspjeli izboriti slobodu i uništiti Spartu. Nakon tog ustanka Spartanci, kojih je bilo 10 puta manje nego Mesenjana, odlučuju se na drastičnu promjenu političkog sistema kako bi i dalje kontrolirali Meseniju, te izbjegli buduće pobune. Sparta postaje vojnička država, a svi Mesenjani zemljoradnički robovi nazvani HELOTI. Svaki helot dobio je mali komad zemlje koji je obrađivao za spartanskog zemljoposjednika, te je dio svojih proizvoda bio dužan dati njemu, dok je ostatak koristio za prehranjivanje svoje familije jedva preživljavajući. I spartansko se društvo promjenilo. Država je odlučivala o sudbini novorođene djece, muške i ženske: ako su bila zdrava država ih je preuzimala na odgoj; u protivnom su ostavljena da umru. Kad bi napunili 7 godina dječaci su odvajani od obitelji i poslani u vojne i atletske škole gdje su se učili čvrstoći, disciplini, izdržljivosti na bol (jaku bol!) i vještinama preživljavanja. Nakon 13 godina intenzivnog treninga dvadesetogodišnji Spartanac je postao vojnik. Mogao se oženiti i imati djecu, no sve do svoje tridesete godine (kada bi postao punopravan građanin) morao je živjeti sa vojnicima odvojen od svoje nove obitelji. Vojna dužnost mu je prestajala kad bi napunio 60 godina starosti.

Paradoksalno, vojnička Sparta bila je što se tiče žena najliberalnija u cijeloj ondašnjoj Grčkoj. Dok su se žene u ostalim grčkim polisima odgajane da služe obitelji, mlade Spartanke, pod uvjetom da su imale dovoljno sreće kod rođenja, educirala je država kako bi i one provele svoj život služeći naciji.

Spartansko društvo dijelilo se u 3 klase: Spartiate, originalne Spartance koji su služili u vojsci i uživali sva politička i zakonska prava; Perioeci, slobodne građane čije porijeklo nije spartansko i koji su se uglavnom bavili trgovinom; Heloti, Mesenjani pretvoreni u robove.

Sparte je bila dualna monarhija sa 2 kralja. Ispod kraljeva nalazilo se Vijeće tridesetorice (2 kralja plus 28 plemića svaki preko 60 godina star). Vijeće je određivalo zakone i vanjsku politiku, a imalo je i ulogu vrhovnog suda. Ispod Vijeća bila je skupština koju su činili svi Spartiati; skupština je birala članove Vijeća i podržavala ili stavljala veto na sve odluke Vijeća. Iznad svih ovih tijela vlasti nalazila se grupa od 5 ljudi, najutjecajnijih u Vijeću, poznatih kao EPHORATE. Njihova je bila zadnja, jer su oni u praksi vodili vojsku, školstvo, odabir djece nakon rođenja, te su imali pravo zadnjeg veta na odluke Vijeća i Skupštine.

U 6. stoljeću B.C. vojna moć Sparte je tako narasla uslijed prije spomenutih reformi da su počeli silom širiti svoj utjecaj na Peloponezu. Prva na udaru je bila državica Tegea. No Mesenija je Spartance naučila pameti, te poraženu državu nisu anektirali, već su joj vratili nezavisnost uz uvjet da postane spartanski saveznik, te u slučaju rata opskrbi Spartu sa određenim brojem vojnika. U samo 100 godina primjenjujući i na ostale obližnje države sličnu taktiku kao i kod Tegeje, Spartanci su u osvit Perzijskih ratova postali najjača vojna sila stare Grčke što će i ostati sve do bitke kod Leuktre 371. godine B.C. kada nisu uspjeli odoljeti tebanskoj kosoj falangi.

Uz izuzetnu obuku, kvaliteti spartanskog vojnika umnogome je prodonosila i kvaliteta opreme. Spartanac je od opreme imao štitnike za potkoljenicu, metalni pršnjak, korintsku kacigu koja mu je pokrivala obraze i uši, koplje, mač, te veliki okrugli štit HOPOLON koji su po predaji majke davale svojim sinovima koji su išli u rat sa riječima «s njim ili na njemu». Sve ovo činilo ga je superiornim nad ne – grčkim vojnicima koji su bili slabo oklopljeni.

Grčki povjesničar Tukidid opisuje strukturu spartanske vojske na slijedeći način: osnova je red dubine 8 vojnika; 4 reda čine ENOMOTIJU ili vod od 32 vojnika; 4 enomotije formiraju PENTEKOSTIS ili satniju od 128 vojnika; 4 pentekostisa čine LOCHOS ili bataljon (bojnu) pod zapovjedništvom LOCHAGOSA od 512 vojnika. Prosječna spartanska armija imala je 7 lochosa ili oko 3600 vojnika.

Ksenofon, koji je ujedno bio i časnik, daje drugačiju strukturu spartanske vojske: red se sastoji od 12 vojnika: 2 reda čine enomotiju (24 vojnika); 2 enomotije čine pentekostis od 48 vojnika; 2 pentekostisa tvore lochos od 96 vojnika; 4 lochosa čine MORU ili regimentu od 384 vojnika kojom zapovijeda PTOLEMARH. Armija se u slučaju Ksenofona sastoji od 6 MORA.

Prema Tukididu, kod pripreme za bitku lochos (svaki sa 4 pentekostisa) tvori jednu veliku kolumnu koja se kreće okomito na neprijatelja. Pred samu bitku velika se kolumna dijeli na 4 manje (pentekostis) koje se postavljaju paralelno sa neprijateljem. Svaka od manjih kolumni je 16 vojnika široka i 8 vojnika duboka, te se stvara falanga. Između svakog pentekostisa ostavljen je prostor od 2 metra, no pred sam napad na naredbu «zatvori red» vojnici iz zadnjeg reda zatvaraju procjep i falanga je potpuna. U bitki kralj izdaje naredbe ptolemarhsima koji ih onda prenose dalje preko nižih časnika. Veliki je problem sa Spartancima bio taj što je praktično svaki vojnik imao isto vojno znanje kao i njegov najveći zapovjednik, te je često dolazilo do nepoštivanja naređenja u stilu ja mislim da bi ovako bilo bolje (bitka kod Plateje, bitka kod Mantineje).

I jedna zanimljivost. Neki elementi kriptografije bili su prisutni već kod Spartanaca koji su u 5. stoljeću B.C. upotrebljavali napravu za šifriranje zvanu SKITAL. Bio je to drveni štap oko kojeg se namotavala vrpca od pergamenta na koju se onda okomito pisala poruka. Nakon upisivanja poruke vrpca bi se odmotala, a na njoj bi ostali izmješani znakovi koje je mogao pročitati samo onaj tko je imao štap jednake debljine.



PERZIJANCI

Perzijska država je nastala u vakuumu koji je uslijedio nakon uništenja kraljevstva Elam od strane Asiraca polovinom 7. stoljeća B.C. Princ Teispes se nakon što je osvojio elamitski grad Ashan nazvao kraljem tog grada. Njegov otac, ratnik Ashamenes, odgovoran je za stvaranje i trening prve perzijske vojske. Teispes je proširio svoju državu i nakon njegove smrti ona je podijeljena između dva njegova sina : sjeverni dio je dobio Ariaramenes koji se počeo nazivati «Kraljem kraljeva», a južni Kir (Cyrus) koji je sebe zvao jednostavno «Kralj Parsumasha». Cyrusov sin Kambiz oženio se medijskom princezom Mandane, te je na taj način ujedinio vladajuće familije Medije i Perzije. Iz te veze rođen je sin Kurush, kojeg mi znamo kao Kira Velikog. Kir Veliki zavladao je cijelom Perzijom 559. B.C., a kad je medijski kralj Astijag 550. B.C. zametnuo rat protiv Perzijanaca došlo je do bitke između dvije vojske kod Murghaba. Nakon sitnog čarkanja Medijci su se pobunili protiv Astijaga predavši ga Kiru kojeg su priznali za svoga kralja. Kir je nakon toga zauzeo i glavni grad Medije Ekbatanu.

Sukob između Medije i Perzije pokušao je iskoristiti lidijski kralj Krez kako bi zauzeo zemlje istočno od rijeke Halis (istočna Anadolija). Kod Pterije 547. godine dolazi do neriješene bitke između Lidijaca i Perzijanaca. Lidijci su imali jaku konjicu, no Perzijanci su se uspjeli održati. Kako je Krez imao saveznike u Egiptu, Babiloniji i Sparti (koje nije pozvao na početku u pomoć) odlučio se povući u svoju prijestolnicu Sardis, te na proljeće iduće godine osnažen svojim saveznicima ponovo napasti Perzijance. Kir je znao što mu se sprema iduće godine. Znajući da zbog teških zima u Anadoliji Krez demobilizira većinu svoje vojske, Kir odlučuje udariti neočekivano na sam Sardis, te iznenađuje Kreza u čemu su značajnu ulogu imale jahači na devama kojih se konji boje (svi igrači AOE 2 znaju o čemu pričam). Nakon Krezova poraza Sardis je opsjednut i nakon 2 tjedna zauzet.

Kir se potom okreće na Istok, u munjevitoj kampanji zauzima Partiju i Baktriju, a 539. godine nakon bitke kod Opisa osvaja Babiloniju i oslobađa Židove koji su tu bili u zarobljeništvu od 589. godine B.C. zasluživši tako besmrtnost u Knjizi Izaije. Kir umire 529. godine ostavivši svom sinu Kambizu II carstvo koje se prostiralo od Bospora do Hindukuša.

Njegov sin Kambiz II nije bio tako popularan u narodu. Osvaja Egipat i Libiju, no njegova ekspedicija protiv Kartage propada zbog odbijanja Feničana da daju svoje brodove za prijevoz trupa. Na povratku kući umire u Siriji.

Nakon kratkotrajnog građanskog rata kao pobjednik se uzdiže Darije, zapovjednik elitne perzijske jedinice, tvz. Besmrtnih koji je bio daljnji rođak kralja. Nakon Indijske kampanje 520 – 515 B.C. u kojem je osvojen dio sjeverozapadne Indije, 513 napada Skite na Dunavu sa 70 000 vojnika. Premda je njegova kampanja pokoravanja Skita završila neuspjehom, njegov general Megabazus osvojio je većinu Tracije, te sklopio savezništvo sa Aleksandrom, kraljem Makedonije.

498. godine B.C. grčki gradovi u Ioniji se bune protiv Perzijanaca što je bilo više vezano uz osobne težnje nekih tirana nego uz antiperzijske osjećaje. Uz pomoć Atene i Eretrije Ionski Grci zauzimaju Sardis, no Perzijanci ubrzo odgovaraju kombiniranim napadom sa kopna i mora. Grčka flota od 353 broda poražena je od 600 perzijskih (feničkih) brodova kod otoka Lade, a ustanak je ugušen zauzećem grada Mileta 494. godine čije je stanovništvo prodano u roblje.

492. godine Perzijanci pod vodstvom Mardonija ponovo osvajaju gradove koje su izgubili u Traciji kod Ionskog ustanka, a iste godine Mardonije kreće na Atenu i Eretriju da ih kazni zbog pomaganja ustanika, no kod planine Athos oluja mu razbija flotu pa se mora vratiti u Aziju.

Pod admiralom Datisom Perzijanci zauzimaju Eretriju i iskrcavaju se kod zaljeva Maratona 480. B.C. gdje bivaju potučeni od Atenjana. Ovaj poraz je bio teži udarac na perzijski ponos, te je nakon smrti svog oca Darija I 485. godine B.C. njegov sin Kserks započeo s pripremama za kampanju koja će zauvijek riješiti problem s Grcima.

Kserkso je sakupio flotu od 600 brodova koje su dali Ionski Grci i Feničani, te vojsku od 250 000 vojnika od čega je konjica činila petinu snaga. Perzijska konjica bila je naoružana lukom i lakim kopljima, te slabo oklopljena, no bolje nego pješadija koja je po tom pitanju apsolutno bila inferiorna grčkim hoplitima. Među perzijskim pješaštvom isticali su se sparabare, medijski kopljanici i Besmrtni.

Sparabare su dobile ime po štitovima koji su se zvali SPARA. Ta jednica sastojala se od hrpe strijelaca koju su naprijed štitili kopljanici sa velikim kvadratnim sparama.

Medijski kopljanici podjednako dobro su se koristili kopljem i štitom, te su među perzijskim pješaštvom imali iznimnu reputaciju, odmah nakon Besmrtnih. Oklop im je bio slab ili nikakav.

Besmrtni su bili elitna pješačka jedinica Velikog Kralja poznata po svojoj hrabrosti, snage 10 000 vojnika. Ime su dobili po tome što bi umjesto poginulog vojnika dolazio novi vojnik koji je preuzimao ime svog prethodnika. U vrijeme mira djelovali su kao Kraljeva tjelesna straža. Bili su naoružani kratkim lukom koji je bio slabo djelotvoran protiv hoplita u falangi, kratkim kopljem sa metalnim vrhom te srebrnim (časnici su imali zlatni) kontrabalansom u obliku kugle na drugom kraju koplja, te kratkim mačem ili dugim nožem. Izvana su nosili tuniku, a ispod tunike nošen je korzet sa metalnim pločama koji je nudio određenu zaštitu. Štit im se zvao GERON i bio je napravljen od vrbovog šiblja i kože. Štit je bio dobar protiv strijela, ali nije mogao zaustaviti dobro usmjereno grčkog koplje. Na glavi su nosili tiaru, u biti meku kapu od tkanine.

Sve ovo navedeno dovodi do zaključka da je perzijsko pješaštvo bilo potpuno inferiorno grčkim hoplitima u direktnoj borbi. Stoga su Perzijanci kada su god mogli primjenjivali taktiku da sparabare u centru bombardiraju hrpom strijela neprijatelja dok bi na bokovima perzijska konjica napadala kopljima i strijelama. Čim bi perzijski zapovjednik osjetio da je neprijatelj pokoleban, u bitku bi bili ubačeni medijski kopljanici i Besmrtni.

Kserkso 481. godine B.C. pokreće svoju golemu vojsku iz Sardisa prema Helespontu. Poučen prijašnjim neuspjesima sa transportom vojske preko mora odlučuje krenuti kopnom. Daje sagraditi golemi pontonski most od brodova preko Helesponta, a kad je prvi most raznijela oluja Kralj Kraljeva daje bičevati more kako bi ga kaznio. Uskoro je napravljen drugi most, te se perzijska vojska nakon trodnevnog prijelaza preko mosta našla u Europi



GRČKE PRIPREME

Grci su saznali za Kserksove pripreme za pohod na Grčku preko svojih špijuna u Sardisu. Dodatne probleme izazivala je i razjedinjenost među Grcima. Države koje su bile prve na perzijskom udaru, poput Makedonije i Tesalije, odlučile su postati Kserksovi saveznici rađe nego da budu uništene. Bilo je za očekivati da će što perzijska vojska bude dublje prodirala u Grčku broj prebjega na Kserksovu stranu biti sve veći, posebno među manjim državicama. Naposlijetku, predstavnici svih polisa koji još nisu stupili u savezništvo sa Perzijom susreli su se u Korintu da dogovore zajedničku strategiju. Države sa poluotoka Peloponeza okupljene oko Sparte bile su za formiranje obrambene linije na korintskoj prevlaci (što se slagalo sa njihovom politikom da su nerado ratovali daleko od svojih zemalja). Atenjani su bili za pomicanje obrambene linije sjevernije, jer bi obrambena linija kod Korinta praktično predala cijelu Grčku osim Peloponeza Kserksu. Nekoliko godina prije na Atici su pronađene bogate zalihe srebra. Temistoklo, vodeći čovjek Atene, uspio je uvjeriti svoje sunarodnjake da srebro umjesto u privatne ruke bude usmjereno u zajedničku korist, tj. u izgradnju flote od 200 ratnih brodova trirema. Prema priči, Temistoklo je pravilno protumačio Delfsko proročanstvo koje je govorilo da sigurnost Atene leži iza drvenih zidova. Ova Temistoklova odluka imala je dalekosežne posljedice za ishod rata i presudnu ulogu u bitki kod Salamine 480 B.C., kada su malobrojnije, ali brže i okretnije grčke trireme od kojih su polovicu činili atenski brodovi do nogu potukle veće i sporije perzijsko brodovlje.

Temistoklo napokon predlaže Sparti kompromis. Ukupna vojna snaga saveznika iznosila je oko 50 000 hoplita. Atena je bila spremna odreći se mjesta vrhovnog zapovjednika savezne kopnene vojske, pa čak i zapovjednika savezne mornarice u korist Sparte ako spartanski kralj Leonida povede dio savezne vojske u tjesnac Termopila sjeverno of Fokije, širok svega 15 metara, te tu, kako je vjerovao Temistoklo, spriječi daljnji perzijski prodor na jug Grčke. Grčka bi flota kod Artemisija čuvala bok Leonidinoj vojsci u Termopilima. No Peloponežani su se bojali mogućeg pomorskog iskrcavanja u pozadini, posebno kad se saznalo za kopanje kanala kod Atosa od strane Perzijanaca i brojnost perzijske mornarice (prema nekim podacima čak 1200 brodova). Stoga će samo 6000 vojnika Sparte, Tebe, Tespije i Atene krenulo prema Termopilima sa Leonidom. Tamo mu se pridružilo još 1000 Fokiđana.

Priča kaže da se po postizanju dogovora o obrani u Termoplima Leonida vratio u Spartu kako bi za sebe i svoju spartansku vojsku tražio dopuštenje da ne prisustvuju predstojećem vjerskom prazniku CARNEI (iz ovoga se vidi da je grčkim državicama zajednička stvar bila na drugom mjestu) pošto idu u Termopile. Ovdje sad slijedi objašnjenje zašto se samo tako malo Spartanaca borilo sa kraljem. Naime, EFORI su odbili dati oprost vojsci od prisustvovanja vjerskom prazniku. Nisu se slagali sa postignutim dogovorom u Korintu, već su i dalje bili za obranu na Korintskoj prevlaci. Obavjestili su Leonidu da mogu dati oprost kralju i njegovoj osobnoj pratnji koju je činilo 300 odabranih hoplita. U to vrijeme stiglo je i proročanstvo iz Delfa koje je naručeno od strane Spartanaca. U teškim vremenima svaka bi od grčkih državica ponaosob tražila savjet iz Delfa. Proročanstvo je govorilo: «Ukoliko Spartanci ne oplakaju smrt kralja, Sparta će pasti».

Leonida je shvatio da je on taj kralj izabran od strane EFORA. Po planu nakon vjerskog praznika Leonidi bi se u Termopilima pridružila glavnina spartanske vojske, no sam kralj nije gajio iluzije. S obzirom na brojnost Perzijanaca malo je bilo nade da će Leonidin odred preživjeti u Termopilima. Uvjeren da je njegova misija samoubilačka, bira svojih 300 pratitelja između hoplita koji su imali mušku djecu. Prije samog pokreta kraljeva žena Gorgo pitala je svog muža što joj je sad činiti. On joj je odgovorio: «Udaj se za dobrog čovjeka i odgoji dobru djecu».

Po dolasku u Termopile Leonida je naredio obnovu starog zida u samom prolazu kojeg su sagradili Fokiđani kako bi se zaštitili od napada iz Tesalije. 1000 Fokiđana poslao je da čuvaju kozju stazu kojom se moglo doći braniteljima iza leđa, dok je sa glavninom ostao čuvati sam prolaz. Krajem srpnja 480. B.C. pred Termopile je stigla perzijska vojska od oko 250 000 vojnika predvođena samim Kserksom.



BITKA

Golemoj perzijskoj vojsci trebalo je punih 5 dana da kompletna stigne pred Termopile. Po dolasku svoje cjelokupne vojske Kserkso šalje špijune da izvide položaje neprijatelja. Kad su mu javili da su vidjeli ljude koji bez ikakvog oružja isprepliću svoje kose poput žena Kserkso se počeo smijati vjerujući da će njegovi Besmrtni lako pomesti te curice. U perzijskoj vojsci se nalazio Demartus, nekadašnji kralj u Sparti koji je prognan iz svoje domovine na osnovu lažnih optužbi (čest slučaj u tadašnjoj Grčkoj). On se obratio Kserksu i objasnio mu da su ti ljudi Spartanci koji po svom starom običaju isprepliću kosu prije bitke iz koje se neće vratiti živi. Kserks ga je potom pitao kakvi su vojnici ti Spartanci. Demartus mu je odgovorio: «U borbi jedan na jedan su dobri kao bilo tko na svijetu. Ali kad se bore zajedno sa svojim sugrađanima najbolji su na svijetu. Premda se osjećaju slobodnim ljudima ipak nisu potpuno slobodni jer priznaju Zakone kao svoga Gospodara. I poštuju tog Gospodara više nego što tvoji podanici poštuju tebe.» Nakon ovih Demartusovih riječi, koji su bile izrečene bez laskanja (a vladari znaju da takvim riječima trebaju vjerovati), Kserkso je odlučio pokušati pregovarati. Poslao je svoje izaslanike da nagovore Grke da se predaju, no Leonida odbija kraljevu ponudu. Na izaslanikove riječi «Moj kralj ima toliko strijelaca koji kad ispale svoje strijele zaklone sunce» Spartanac Dienices (po drugoj priči sam Leonida) je neustrašivo odgovorio «Izvrsno, barem ćemo se boriti u sjeni». Kserkso nakon toga odluči pričekati 5 dana prije napada, ta već će se ti Grci razbježati kad shvate kolika je perzijska sila. No Grci su ostali gdje jesu.

Napokon, sredinom kolovoza 480. godine B.C. Kserkso šalje svoje Medijce u napad. Spartanci su u početku odbijali neprijateljski napad, a kad se učinilo da će perzijska sila prevladati Spartanci su počeli bježati. Medijci nisu znali da je to stari spartanski trik te su pohrlili naprijed. Potom su Spartanci napali krilima, te su se Medijci našli u poluobruču iz kojeg ih se malo izvuklo. Vidjevši sa svog prijestolja na kojem je sjedio posmatrajući bitku kako redovi Medijaca slabe, Kserkso šalje Kizijce u pomoć no ni oni nisu prošli puno bolje od Medijaca. Priča kaže da je Kserkso tog dana tri puta skakao sa svog stolca zabrinut za svoje trupe. Na kraju prvog dana Grci su i dalje držali prolaz, a tisuće Perzijanaca ležalo je mrtvo.

Drugog dana Kserks šalje Leonidi novo izaslanstvo u kojem izražava svoje divljenje grčkoj hrabrosti i sposobnosti, te ima nudi da će postati njegova elitna postrojba ako mu predaju Termopile. Kada je izaslanik pitao Leonidu za njegov odgovor, spartanski kralj je rekao «Poruči svom kralju da dođe i uzme naš odgovor». Sada Kserks vidjevši da je vrag odnio šalu šalje svojih 10000 Besmrtnih u bitku pod zapovjedništvom Hidarnesa, Kserksova brata. Besmrtni su bili perzijska profesionalna elitna jednica. No rezultat je bio isti kao i prvog dana. Na kraju drugog dana Kserkso je izgubio brata i tisuće Besmrtnih, a Grci su još uvijek držali Prolaz. Perzijska vojska je već bila poprilično demoralizirana.

No Bogovi su odlučili o sudbini Leonide i njegovih drugova. Grk po imenu Efijalt rekao je Kserksu za kozju stazu kojom može doći za leđa Leonidi. U noći sa drugog na treći dan Kserkso šalje preostale Besmrtne preko kozje staze i masa Perzijanaca pred zoru iznenađuje Fokiđane koji su čuvali kozju stazu. Nekoliko Fokiđana stiglo je o porazu u pozadini obavijestiti Leonidu. Na brzinu je sazvano Ratno vijeće na kojem je zaključeno da se Termopili više ne mogu braniti, te se šalje poruka floti da može odstupiti prema jugu i pripremiti se za nove bitke jer ova je izgubljena. Leonida odlučuje poslati glavninu na jug, a on će na čelu svojih 300 Spartanaca, te 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca čiji će gradovi biti prvi pod perzijskim udarom ako Termopili padnu (Teba je u međuvremenu ozbiljno pregovarala sa Kserksom) ostati čuvati zalaznicu boreći se do kraja jer to je njegova sudbina. Doručkujući, poručio je svojim vojnicima: «Dobro se najedite jer večerati ćemo kod Hada». Neke od Spartanaca koji su bili ranjeni Leonida je pokušao poslati u Spartu u svojstvu glasnika, te ih na taj način spasiti od smrti. Odbili su ga uz riječi «Mi smo vojnici, a ne glasnici». Među Spartancima su bila i dva hoplita koji su uslijed oftalmije privremeno oslijepili. Jedan od njih je usprkos sljepoći naredio robu da ga odvede u bitku gdje je uskoro izboden perzijskim strijelama. Drugog, po imenu Aristodemus, robovi su odveli u Spartu gdje su ga tretirali kao kukavicu i obraćali mu se sa «Onaj koji se vratio». Iduće godine kod Plateje Aristodemus se pridružio svom kralju boreći se hrabro u prvim spartanskim redovima.

Tog jutra trećeg dana bitke na perzijsko zaprepaštenje 1400 Grka pod Leonidom napalo je više od 200 000 Perzijanaca. Grci su željeli otići u velikom stilu, te pokušati nanijeti Perzijancima što veće gubitke. Leonida je pao među prvima, te se razvila velika bitka za njegovo tijelo pri čemu su glavom platila 2 perzijska princa i popriličan broj perzijskih vojnika. Na poslijetku su Spartanci osvojili tijelo svog kralja, te su se povukli na jedan brežuljak skupa sa Tespijcima. Ostatak Tebanaca predao se Kserksu. Kserko nije htio riskirati nove gubitke, te naređuje svojim strijelcima da dokrajče Grke na brežuljku. Na tisuće strijela odlučilo je sudbinu Leonidinih vojnika.

Nakon bitke identificirano je Leonidino tijelo. Njegova glava je odrezana i nabijena na kolac. Tijela mrtvih Perzijanaca, oko 20 000, na brzinu su pokopana. U Termopilima su Grci izgubili oko 2000 vojnika.

Nakon bitke užasnuti Kserkso je upitao Demartusa: «Koliko ima još u Sparti ovakvih tvojih sunarodnjaka?». Demartus mu je odgovorio: «Ima ih 5000 i svi su ovakvi vojnici». Malodušni Kserkso odmah je naredio da se pozovu pojačanja iz Male Azije.

Do kraja godine Perzijanci su osvojili Atenu, ali su i poraženi u velikoj pomorskoj bitki kod Salamine u koju su Grci ušli sa pokličem «Naprijed sinovi Helade, ova bitka odlučiti će našu sudbinu». A u proljeće 479. godine B.C. kod Plateje pod vodstvom spartanskog kralja Pauzanija savezna grčka vojska od 50 000 vojnika porazila je brojčano nadmoćnijeg protivnika i zauvijek otklonila perzijsku opasnost za Grčku. U toj slavnoj bitki svih 5000 Spartanaca borilo se u spomen na svog poginulog kralja.