TROJA (sve na jednom mjestu)

[Grga]

Mit o Argonautima opisuje plovidbu grčkih junaka na brodu Argo. Brod je dobio ime po graditelju Argu, a junaci su nazvani po brodu – Argonauti, odnosno - Argoplovci. Prema mitu to je bio prvi brod, koji je uopće sagrađen. Izgrađen je od drveta koje ne trune u moru, imao je pedeset vesala, bio je tako lagan da su ga junaci mogli nositi na ramenima dvanaest dana hoda. Sama je božica Atena nadzirala njegovu gradnju. U pramac broda ugradila je gredu svetog hrasta iz proročišta Dodone, koja je mogla govoriti i proricati.
Kakvo je to drvo lagano za nošenje i greda koja ''govori''? Danas bi ovakvo ''drvo'' moglo biti samo od stiropora i pleksiglasa i pedeset ljudi mogli bi ga danima nositi, čak i preko neke planine, a da se ne umore. U ''gredu koja govori'' mogao je biti ugrađen nekakav zvučnik ili radio prijemnik...
U mitu o Argonautima opjevana su drevna grčka putovanja po zlato i druge kovine. U njemu se sačuvalo i sjećanje na stari trgovački put, koji je išao kroz učće rijeke Istra (današnji Dunav) i povezivao europsko zaleđe s morem, a taj put izbijao je i na Jadransko More. Iz Dunava su, kroz njegovo južno ušće, koje se baš u to vrijeme zvalo Istra (po nekim podacima Istar i Ister), isplovili u Jadransko more i došli do otočja Apsirtida. Od imena Apsirtide potječe današnji naziv Osor. Tako se zove gradić na otoku Cresu i brdo na Lošinju. Dakle, po toj teoriji, blizu Istre ušli su u Jadransko More, koje je u tada moralo izgledati sasvim drugačije.
Naravno da je bilo drugačije.
Iz grčkih kolonija na obali Jadrana, trgovci su, koliko je do sada poznato, na dva mjesta zalazili u unutrašnjost - dolinom Neretve prema Ardejcima i k Japodima u Liku, očito preko Kvarnerskog i Planinskog zaljeva, znači na mjestima koje je sama narav napravila lakše pristupačnima. Dakle, u nekoj davnoj povijesnoj dobi more je preko pojedinih planinskih zaljeva dopiralo, vjerojatno, do Like. Dok se u knjizi “Iliri”, Aleksandra Stipčevića
opisuje poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi moreplovci Argonauti, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili uz Dunav, da bi njime izbili na sjever Jadranskog mora.
Nikakav problem nije bio isploviti iz Crnoga Mora do ušća Dunava u Rumunjskoj, njegovim tokom stići do Save, pa Kupe, prenijeti lagani čamac preko Planinskog prijelaza, doći do rijeke Zrmanje, pa u rijeku Po, nizvodno - i vratiti se kući, ali ima i jednostavniji način...
U to vrijeme drugačija je bila konfiguracija cijeloga ovoga područja. Crno More bilo je prošireno skoro do Đerdapske Klisure. Tu je bilo južno ušće rijeke Istar, Istre, ili Dunava. Onda su se Argonauti provukli kroz đerdapski tjesnac i stigli do Panonskoga Mora. Kanjoni rijeka u Panoniji bili su popunjeni s puno više vode. Kanjon Kupe bio je plovan skoro do Planinskoga zaljeva, isto kao i Zrmanja s jadranske strane...

Arheolozi,znanstvenici i stručnjaci svoje struke ostaju u magli zagonetke...

http://hot.net.hr/planet-x/bliski-su...kalni-svemirci

[Grga]

Ali nemam pojma zašto su slike mutne... Oprostite mi jer ne znam postaviti bolje... Valjda postajem senilan od viška godina ebiga...

[Vumi]

Cek samo da donesem mikroskop da vidim i ja fotke .

[Grga]

Stručni tim bosanskih i hrvatskih arheologa uzbunio je Evropu objavivši vijesti da su na granicama Parka prirode Hutovo Blato u zapadnoj Hercegovini otkrili pravu senzaciju - ilirske brodove stare 2200 godina. Na lokalitetu Desilo, u općini Čapljina, osam metara ispod površine vode pronađeni su ostaci dva ilirska broda, prvi ikada pronađeni i to ne samo na području BiH nego uopće.
Arheolozi su na jezerskom dnu pronašli pravo arheološko bogatstvo. Dva broda dugačka 15-ak metara jedini su dosad pronađeni brodovi Ilira, s teretom od tridesetak amfora. O ovakvim brodovima do sada se znalo samo iz grčkih i rimskih izvora. Konstrukcijom su gotovo jednaki lađama koje i danas plove Neretvom. Karakteristika koja dodatno otežava njihovo istraživanje jest što su građeni bez ijednog čavlića. Materijal je isključivo drvo. U vodi su pronađeni i ostaci drvenog predmeta za koji se pretpostavlja da je monoksil, karakteristični izdubljeni ilirski čamac. Ovakva gradnja, isključivo od drva, sa drvenim klinovima i kožom karakteristika je Liburnijske gradnje.
Također je, po prvi put iz vode izvađeno rimsko željezno koplje sa sačuvanom drvenom drškom, a na obali jezera pronađeno je i sedam grobova za koje se pretpostavlja da su još stariji od brodova, odnosno, da su iz bronzanoga ili željeznog doba.
Grobovi još nisu otvoreni, a u njima bi mogli biti pokopani domaći stanovnici koje je na njihovim ognjištima pobio i porobio Herkul za vrijeme trojanskoga rata... Možda je i Odisej bio u ovome kraju. Jason i njegovi Argonauti mogli su navratiti u vode Hutova blata.Otkriveni su i ostaci jedne rimske vile. Pa naravno svatko je želio živjeti na lijepome mjestu, zar ne!?
Ovo bi već mogla biti galija iz ilirskoga vremena, pokretana snagom vjetra i rukama veslača. Ovakav jarbol dovoljne je veličine da povoljan vjetar pokrene galiju oko tri čvora na sat, naravno, uz pomoć dvanaest parova veslača. Veća galija, veća jedra, više veslača - taman se uklapa u putovanje od oko 430 kilometara, upravo koliko je trojanskoj floti bilo potrbno da bi stigla do Peloponeza, što uvjerljivo i detaljno opisuje Homer u Ilijadi. Pronađene galije u Hutovu Blatu dio su nečije flote iz vremena poslije prve velike kataklizme na Zemlji, kada je nivo vode u Jadranskome Moru bio viši za dvadesetak metara.
Iz vremena kada su plovili Argonauti najvjerojatnije potječu pronađene galije u ovim vodama. Postoje li bilo kakvi tragovi prvoga broda kojega spominju priče iz klasične starine, nemam pojma, osim što sam siguran da je sačuvano trajno sjećanje za izgradnju budućih brodova.

''Prema mitu to je bio prvi brod izgrađen na ovakav način. Izgrađen je od drveta koje ne trune u moru, imao je pedeset vesala, bio je tako lagan da su ga junaci mogli nositi na ramenima dvanaest dana hoda. Sama je božica Atena nadzirala njegovu gradnju. U pramac broda ugradila je gredu svetog hrasta iz proročišta Dodone, koja je mogla govoriti i proricati''.

Sačuvano je i sjećanje na stari trgovački put, koji je išao kroz učće rijeke Istar (današnji Dunav) i povezivao europsko zaleđe s morem, a taj put izbijao je - na Jadransko More. Iz Dunava su kroz njegovo južno ušće, koje se baš u to vrijeme zvalo Istar (po nekim podacima Hister, Ister i Istra) isplovili u Jadransko More i došli do otočja Apsirtida.
Već sam napomenuo da je u knjizi ''Iliri'' Aleksandra Stipčevića opisan poznati mit o Argonautima, prema kojem su Jazon i njegovi moreplovci, Argonauti, nakon što su se u Kalkidi domogli zlatnog runa, svojim brodom Argom plovili uzvodno Dunavom, da bi na kraju izbili na sjever Jadranskog Mora. Nikakav problem nije bio iz Crnoga Mora doploviti do južnoga ušća rijeke Dunav u Bugarskoj, njegovim tokom stići do Save, Une, Planinskoga zaljeva, prenijeti lagani čamac preko južnoga (najnižega) dijela planine Ličke Plješevice, doći do rijeke Zrmanje, ući u Jadransko More, te nizvodno - vratiti se kući... U to vrijeme drugačija je bila konfiguracija cijeloga ovoga područja. Crno More bilo je prošireno skoro do Simplegada, odnosno Đerdapske Klisure. Tu je bilo južno ušće rijeke Istar (Istre, ili Dunava). Zašto bi inače u sjećanju ostalo ''južno'' ušće, ako nije bilo još neko drugačije? Eto naprimjer, danas bi u Rumunjskoj moglo biti ''istočno'' ušće Dunava.

Kada je Jason sa svojim Argonautima stigao na obale Liburnije, opazio je da mu se brodovlje Kolhiđana ispriječilo na moru. Bilo je nemoguće ploviti dalje. Jason je odlučio prevarom riješiti ovu zapreku. Nagovorio je Medeju da pozove svoga brata Apsirta na pregovore o pomirbi. Kada je Apsirt došao na Jasonov brod, Argonauti su ga iznenada napali. Nastala je žestoka borba u kojoj je vrlo brzo Apsirt savladan i ubijen. Kolhiđani, ostavši bez vođe, nisu se više htjeli vratiti u domovinu.

Jasno je napisano da su Argonauti dobro poznavali zemlju i njezine stanovnike tamo gdje je ''južno ušće'' rijeke Histar. Još jasnije je kako Kolhiđani nisu Argonaute proganjali već sačekali na moru i napali ih kada su isplovili iz Planinskoga zaljeva. Izgubili su bitku – i ostali u ovim krajevima.
Pogledajmo još jednom rijeke Kupu i Zrmanju. Dobro je vidjiv dio kanjona udubljen današnjim tokom njihovih voda čiji je nivo znatno niži i nikako nije mogao utjecati na eroziju tla kao nekada. Količina vode je premala da bi značajnije ugrozila ostatak stijena na obali.

Njemački znanstvenici utvrdili su de se prije dvanaest i nešto tisuća godina na Zemlji dogodila velika kataklizma, koja je trajala oko godinu dana, uz naglu promjenu klime i zahlađenjem. Evropu je pogodilo ''ledeno doba''. Nisu baš sigurni što je uzrok ovoj katastrofi, uglavnom, ona se dogodila i drastično promijenila pejzaž na našem planetu.
Neki drugi znanstvenici uvjeravaju da se prije šezdesetak milijuna godina na Zemlji također dogodila velika katastrofa u kojoj su nestali dinosauri. Pretpostavljaju, što je u svijetu i prihvaćeno kao najbolja istina, kako nas je pogodio asteroid promjera oko kilometra, a prašina od njegova udara zaklonila je Sunce i opet uzrokovala ''ledeno doba''.
Možda bi i ja osobno povjerovao u ovu istinu da su nestale životinje poput mamuta, slonova, žirafa, kitova, riba, mrava - i ljudske rase.
Ali nisu. Ovi su preživjeli i nastavili evoluciju onakvu kakvu je zamislio Charles Darwin. Pisci Biblije su realniji u sjećanju i kažu da je Bog stvorio Zemlju, te sve životinjske vrste zajedno s ljudskom rasom vremenski znatno kasnije od nestanka dinosaura. Usput Biblija te iste dinosaure, kao i zmajeve, spominje na nekoliko mjesta u svojim spisama, što potvrđuje i arheologija.

[Grga]

Trojancima je nenadano, kao ispomoć u borbi, s rijeke Termodonta u zemlji Pontu, stigla kraljica Pantezileja, kći boga rata Aresa, sa grupicom svojih ratnica Amazonki.

''Kraljica bijaše lijepa kao božica Zora kad se okružena Horama spušta s Olimpa na rub Zemlje''.

Božica Zora okružena Horama!? Postoji li uopće naziv ''Zora'' u Grčkom Jeziku? Koliko ja znam ovo je često žensko ime u mome zavičaju, ali i naziv za osvit novoga dana. Pantezileja je bila odlična ratnica. Uspjela je čak i ujediniti trojanske postrojbe nakon Hektorove smrti, pa su opet započeli bitku sa Grcima, postajali sve nadmoćniji i stigli skoro do grčkih lađa. Ahil nije ni znao da je boj opet počeo, ali kad je saznao, uključio se osobno u borbu te u kratkom okršaju ubio amazonsku kraljicu Pantezileju.

''Njezin otac, ratni bog Ares, kao munja s glasnim gromom, naoružan se spusti s Olimpa na Zemlju, prekorači preko vrhunaca i uvala gore Ide, koje zadrhtaše pod njegovim koracima. Donio bi propast Mirmidoncima, da ga nije olujom i gromovima opomenuo Zeus, prijatelj Danajaca, pa se Ares zaustavio na sred puta ka bojištu''...

Mirmidonci i Danajci su inače grčki saveznici u ratu pod Trojom, a mrtvu kraljicu su, po nalogu bogova, morali izručiti Trojancima kako bi ju dostojno sahranili.

A tko su bile ove neustrašive ratnice?
Današnja nauka i arheologija pokušavaju donekle skinuti veo tajni oko ovih žena. Na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza otkriveno je nekoliko bogatih arheoloških nalazišta koja se pripisuju Skitima, nomadskom i ratničkom narodu koji je imao vrlo razvijenu izradu borilačkog oružja i zlatnog nakita. Posebno je dragocjeno otkriće ostataka naselja i grobnica, koji se pripisuju ženama-ratnicama. Lokalitet se nalazi u blizini Pokrovke u Rusiji gdje je oko 600. godine prije nove ere živjelo jedno pleme “Amazonki”. Na lokalitetu je nađen velik broj ostataka oružja koje su u čestim ratničkim pohodima koristile pripadnice ovog opasnog plemena.
Pronađeno je 40 grobova žena, od kojih nekoliko je sadržavalo stvari netipične za ženu tog doba – oklopi i razno oružje poput strelica, noževa i mačeva koji su ukazivali na čestu upotrebu, što isključuje mogućnost da su to bili simbolični predmeti korišteni u ritualne svrhe. Jedino odstupanje ovog oružja pronađenog u grobovima žena je da je drška noževa i mačeva bila nešto manja od onih pronađenih u grobovima muškaraca, vjerojatno zbog činjenice da su žene imale manje šake te im se tako olakšalo rukovanje. Moglo bi se zaključit da se to oružje koristilo za lov divljih životinja, no grobovi Amazonki su sadržavali kožu i kosti ovaca, konja i deva, ali nigdje nije bilo kosti divljih životinja. Što daje naslutiti da Amazonke nisu bili lovci, nego uzgajivači.
Amazonke su postale legendom još u Aleksandrovo vrijeme. U Kini, Egiptu i Africi postoje izvješća o neustrašivim ženama ratnicama. Dugo su povjesničari legende o Amazonkama odbacivali kao obična maštanja. Neki kažu iz razloga štoje država neustrašivih žena za ondašnje društvo bila nezamisliva. Ali tome proturječe grobni nalazi na Crnom moru i Ukrajini gdje su pronađeni grobovi žena koje su pokopane u punoj ratnoj spremi.Uistinu neuobičajena legenda o ženama ratnicama plijenila je pažnju dugi niz godina među istraživačima. Njihovo ime je još jedna interesantna stvar. Prema Herodotu ime Amazonke potječe od skitske riječi koja označava ''ubojice muškaraca''. Neki misle da je nastalo iz cerkeške riječi koja označava ''one koji obožavaju Mjesec'', jer su Amazonke štovale Artemidu – božicu Mjeseca, no ona najraširenija teorija, iako kriva, dolazi od same grčke riječi ''amazos'' što znači bez dojke, budući da su Amazonke prema predaji mladim djevojkama ili spaljivale ili amputirale desnu dojku kako im ne bi smetala pri rukovanju lukom i strijelom ili kopljem, no kriva je iz razloga što se žena može služiti tim oružjem jednako dobro bez takve amputacije.
Legenda kaže da su se svega dvaput godišnje udostojile sastati s muškarcima kako bi se pobrinule za potomstvo. Priče kažu kako je jedenog lijepog dana Aleksandra Velikog posjetila markantna žena u pratnji još 300 djevojaka, te mu saopćila kako želi od njega dijete iako joj se pričinio nizak i mršav. Nosila je štit u obliku polumjeseca i otkrivenu plosnatu lijevu dojku. Bila je to Talestri, vladarica Amazonki. Što se te noći događalo ostalo je skriveno velom povijesti, tek je kasnije rimski povjesničar opisao kako je četrnaest dana trajalo druženje lijepih djevojaka i najboljih Aleksandrovih ljudi. Ako bi ima se nakon takvih druženja dogodio dječak jednostavno bi ga poslale ocu ili ga ubile. S velikim su oduševljenjem dočekivale kćeri.
Danas su Amazonke sinonim za hrabre, neustrašive djevojkekoje na sebi svojstven način traže svoje mjesto pod suncem.

Dakle, Trojancima je nenadano, kao ispomoć u borbi, s rijeke Termodonta u zemlji Pontu, stigla kraljica Pantezileja, kći boga rata Aresa, sa grupicom svojih ratnica Amazonki. Junački su, do same smrti branili utvrđeni grad Troju.

''Prijam podigne golemu lomaču ispred grada i stavi na nju tijelo Amazonke zajedno s mnogim krasnim darovima. Spaljene kosti smjeste u kovčeg i ponesu do grobnice Laomendontove, koja se nalazila na jednoj istaknutoj kuli gradskoj''...

Postoji i novija verzija nastanka tvrđave Rozafe kod Skadra. Stara narodna pjesma pamti izgradnju na ovaj način:

Grad gradila tri brata rođena,
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.

U Skadru su tih vremena živjela tri brata. Jedan od braće bio je kralj i imao je želju sagraditi dom za sve obitelji ali gradnja nikako da završi jer ne dozvoljava bezobrazna vila...

Tada viče sa planine vila:
Ne muči se, Vukašine kralje...
No eto ste tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba,;
Čija sutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Ziđite je kuli u temelje,
Tako će se temelj održati,
Tako ćete sagraditi grada.

Ustvari, vila će dozvoliti izgradnju, ali uz neobičan i nezgodan uvjet... U temelje moraju zazidati jednu od supruga pomenuta tri brata. Koju? Onu koja prva ujutro na gradilište donese doručak. Dva starija i mudrija brata svoje su ljube obavijestili na vrijeme, dok je treći, najmlađi, bio pošten i naivan...
Njegova je prva naišla i – završila u temeljima grada...

Tad' se moli Radu neimaru:
Bogom brate, Rade neimare!
Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje b'jele dojke,
Kade dođe moj nejaki sin,
Kada dođe, da podoji dojke."

Imala je maloga tek rođenoga sina koji je ovisio o prehrani mlijekom iz njezinih dojki...
I eto, složna braća uspjeli su sagraditi veliki grad koji je nazvan Skadar.

''I Grci su pokopavali svoje mrtvace oplakujući najviše Podarka, koji je junački poginuo. Odijeljeno od drugih ratnika podigoše mu grobni humak, spomenik koji se daleko vidio''...

''Tada u trojanskom vijeću staraca ustade starac Timet i iznese prijedlog da Trojanci isele iz zavičaja i potraže sigurnije mjesto za svoje boravište, pošto se zna da je trojanskom kraljevstvu već odavno dosuđena propast''...

Prijam se nije složio s ovim prijedlogom jer je čekao da iz Etiopije, zemlje tamnoputih ljudi, sa svojim nebrojenim narodom dođe Memnon, sin njegova brata Titona, a muž božice Zore. Kad je Zorin sin Memnon stigao brat Prijam počasti ga lijepim darovima i gozbom. Pripovijedali su o beskrajnom Svjetskom moru, o granicama Zemlje i o čitavom dalekom putu što ga je prevalio od obale Okeana do visoke gore Ide i grada kralja Prijama, spominjući junačka djela koja je putem izvršio.

''Prijam podigne čašu od suhoga zlata, djelo Hefestovo i baštinu trojanske kraljevske porodice, te pozdravi bliskog rođaka''...

Prijedlog starca Timeta Prijam je ipak morao poslušati jer su Trojanci svejedno protjerani iz svoga zavičaja u raznim pravcima, prema Panoniji, Trakiji, Aziji, Africi, Italiji, pa čak i Engleskoj.Trojanski junak Ajant nije htio nikuda bježati već je odlučio oduzeti si najvažnije – život.

''Za skromnost te molim, oče Zeuse – pošalji mi ovamo moga brata Teukra''...

''I vas, Ernije, sazivam – kako mene ovdje vidite gdje svršavam svoj život kao samoubojica''...

''A ti, sunčani oče Zeuse, koji se svijetleći voziš po visokom nebu i vatrenim munjama treseš zemlju, kad budeš sa svojim kolima iznad moje domovine Salamine, pritegni uzde i javi mojemu sijedom ocu i sirotoj majci moju jadnu sudbinu. Zbogom sveta zrako. Zbogom moja postojbino Ateno sa svojim rijekama i izvorima''...

Onda je uzeo svoj mač i rasporio si utrobu.

[Grga]

Legenda o potonulom kontinentu Atlantidi jedna je od najvećih misterija u povijesti čovječanstva, a do nas je došla preko grčkog filozofa Platona. Naime, Platon je u svojim djelima "Timej" i "Kritija" detaljno opisao izgled, veličinu i lokaciju drevnog kontinenta, otkrivši pritom kako mu je priču o Atlantidi ispričao grčki zakonodavac Solon, a koji ju je čuo od Sonchisa, svećenika u egipatskom hramu u Tebi.
Prije devet tisuća godina (odnosno, prije dvanaest tisuća godina, brojivši od danas) zbio se rat s onu stranu "Herkulovih Stupova" (Gibraltarski tjesnac) u kome su se sukobili Atlantiđani i njihovi neprijatelji iz Sredozemlja. Međutim, Atlantida je ubrzo potonula, nakon što ju je zadesio niz potresa. Sudeći po pravilno klesanim i poslaganim kamenim blokovima kod Bahama čini mi se ipak da je potonula zbog golemoga plimnoga vala. (Slike i više detalja pronađite na netu).
Iako je Platonov opis Atlantide kako su zemlje sastavljene od krugova kopna i vode poprilično bajkovit, njegov izvještaj i danas je temeljni podatak o postojanju Atlantide. Valja napomenuti kako su i drugi ''grčki'' filozofi, kao što su Aristotel, Plutarh, Marcel itd. pisali o Atlantidi. (Aristotel je, samo da vas podsjetim, bio Makedonac).

Po znanstvenicima i arheolozima:
Od tada pa do danas iznikle su mnogobrojne teorije o mjestu gdje se Atlantida nalazila i na koji je način uništena. Tako nekolicina teorija Atlantidu smješta u Sredozemlje kao "koljevku civilizacije", počevši od Sardinije, preko Malte, Krete i Santorina, istočne obale Cipra, pa sve do Španjolske Andaluzije.
Druga skupina teorija smješta ju u područje Crnog Mora, uspoređujući kataklizmični nestanak Atlantide s pucanjem bosporske barijere oko 5 500. godine pr. Kr. Naime, nakon što je popustila barijera koja je razdvajala Crno i Sredozemno More, razina vode u Crnom Moru naglo se povećala, a plimni je val nosio sve pred sobom duž crnomorske obale.

Ne mogu se složiti da je bosforska barijera popucala oko 5 000 godina prije Krista. Nikako mi se ne uklapa u teoriju. Mogla je popustiti samo za vrijeme katastrofalnog nestanka Atlantide, a to je prije nekih 12 000 godina. Obala Jadranskog Mora jasno upućuje na visinu vode u dvije velike kataklizme. Najprije je u jadranskom bazenu postojalo jezero čije su obale počinjale negdje oko Kornata i tu je bilo i ušće rijeke Po. U prvoj kataklizmi nastala su Otranska vrata i voda se podigla nekih 300 metara. Od današnjeg nivoa bila je viša za 15 do 20 metara. U drugoj kataklizmi voda se spustila za 50 - tak metara i 30 - setak je bila niža nego danas.
Teško je shvatiti ovolike špekulacije u metrima ali ja ne pričam bez logike. Jadranska i sredozemna obala vrlo jasno i dan danas pokazuju što se događalo i može se proračunati vrijeme kataklizmi s tolerancijom od nekoliko stotina godina...

Teorije o nestanku Atlantide također su mnogobrojne, počevši od onih kako je nestala u potresu, preko uništenja u nizu vulkanskih erupcija, pa sve do udara kometa i nuklearnog rata. Teorije koje se baziraju na vulkanskim erupcijama ističu kako se dnom Atlantskog oceana proteže vulkanski aktivna brazda koja je mogla biti odlučujući faktor uništenja Atlantide. Od teorija o kometu i asteroidu najpoznatija je ona Otta Mucka o tzv. Planetoidu A. Fantastične teorije o nuklearnom ratu pretežno se baziraju na kazivanjima starih naroda. Tako je u indijskim epovima "Mahabharata" i "Ramajana" opisana nuklearna eksplozija, američki domorodci pripovjedaju priče o "metalnim pticama" koje su doletjele s juga, pa sve do egipatske kartuše na kojoj su prikazani helikopter, tenk, avion, podmornica - i još neki drugi strojevi.
Uostalom, sličnosti između civilizacija koje ne bi smjele biti fizički povezane potiču na razmišljanje kako je prije prvih poznatih civilizacija postojala jedna razvijena na temelju koje su se razvile sve ostale. Najočitiji primjer sličnosti jesu piramidalne strukture koje postoje u različitim dijelovima svijeta, počevši od Egipta, Amerike, Azije, Japana, Kine, pa sve do piramida pronađenih (navodno?) kod Visokog. Jedna od najznačajnijih sličnosti jest podudaranje majanskog, egipatskog i mezopotamskog kalendara, kako i gotovo identična organizacija navedenog.

A Visoko?
Tko nije bio na lokacijama pretpostavljenih piramida u okolini Visokog može se samo nasmijati smiješnoj ideji o bilo kakvim piramidalnim građevinama, pa stoga preporučujem da, ako vas put nanese u ove krajeve, obavezno obiđete pomenute lokacije. Ne morate mnogo pješačiti da bi još više vidjeli i možda se zamislili u svoju zdravu pamet. Jedan cijeli dan tulumario sam ovim brdima i za divno čudo moja supruga i kćerka, koje apsolutno nemaju nikakvih pretenzija prema bilo čemu ''natprirodnom'' pratile su me u stopu - bez ikakvog prigovora. Onakvu strukturu kamenih ploča teško priroda može stvorit.

Legende o dolasku bogova još su jedan od simptoma postojanja Atlantide. Tako je astečki bog Quetzalquatl stigao lađom s istoka, dok su egipatski bogovi odlazili u zemlju na zapadu. Zanimljivo je napomenuti kako su se sve stare civilizacije izdigle u vrlo kratkom roku, gotovo iz ničega. Nameće se pitanje, nisu li im u tome pomogli potomci drevnih Atlantiđana.
Osim toga, seoba jegulja u Sargaško more, smješteno u Karipskom bazenu jedan je od pokazatelja kako je u Atlantiku nekada davno postojalo nekakvo kopno. Naime, istraživači su zaključili kako se jegulje instiktivno vraćaju na mjesto za parenje, koje je, možda u davnoj prošlosti bilo prepuno slatkovodnih tokova.
Legendu o Atlantidi uvijek su pratile fantastične tvrdnje, poput onih da su Atlantiđani izgradili piramide, da su posjedovali naprednu tehnologiju, možda napredniju i od naše. Međutim, dokazi kako je Sfingu u Gizi erodirala voda prije nekih 10 000 godina, kao i činjenica kako je glava sfinge mnogo manja od tijela, što bi značilo da je izvorna glava ustvari bila npr. lavlja, a da su ju Egipćani preoblikovali, daju naslutiti kako i u takvim, fantastičnim pričama, ima trunka istine.

Po starom pjesniku Heziodu:
''Na kraju je stvoren peti, željezni, naraštaj ljudskoga roda koji je također bio nasilan i ratoboran, pun nepravdi, nepovjerenja i zloće. Ubijalo se, kralo, otimalo i pljačkalo u svim dijelovima svijeta. Nisu se poštovali ni ljudi ni životinje ni priroda koja ih je okruživala''...

Po svoj prilici:
Potomci petoga naraštaja ljudskoga roda današnja je civilizacija. Osobno se i ja stidim ove nemoralne, škrte, ratoborne, bahate, tvrdoglave, nevjerne, osvetničke, samoubilačke i...
Nemam više riječi kako opisati narode u svima državama na kugli zemaljskoj, osim što znam da mnogi gladuju dok pojedinci gomilaju svoje bogatstvo kao da će živjeti (samo) oko tisuću godina, kao Adam i Eva, te njihovi potomci poput Metuzalema, po Bibliji najstarijeg živućeg čovjeka...
Umrijet će većina, kao i ja osobno, puno prije sto i dvadesete.

Knjiga proroka Izaije:
''Jer, evo, dolazi Jahve s ognjem - bojna su mu kola poput vihora - da u jarosti gnjev svoj iskali i prijetnje svoje u ognju žarkome''.

Jahvina prijetnja:
''Jer, gle, ja ću stvoriti nova nebesa i novu zemlju, i što je prije bilo neće se pominjati niti će na um dolaziti''...

''Ja dobro poznajem ljudska nedjela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu''...

"Jer, kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom" - riječ je Jahvina - "tako će vam ime i potomstvo trajati''...

Izaija jasno govori da će Bog stvoriti novi naraštaj ljudskoga roda koji će možda biti pravedniji i pošteniji nego što je današnji, pun mržnje, ratova, nemorala, prokletstva i zla.
Pitali su me šta mislim o ''smaku svijeta'':
-Jedva čekam da napokon i konačno dođe - odgovorio sam.
-Zašto - čudili su se.
-Pa zato što će se, po Bibliji, zadnji puta susresti svi živi i svi umrli na zadnjem općem Božjem sudu – veselo odgovaram.
Joj, kako će biti lijepo ponovo sresti, vidjeti se i popričati s mnogima dragima, u prošlosti umrlima prijateljima i poznanicima. Ponovo zagrliti voljene osobe iz
najuže obitelji. Zar ne osjećate da smo čvrstom i neraskidivom vezom spojeni s velikom i uzvišenom silom? Bez ove veze život ne bi imao smisla. Kakav Darwin, kakva evolucija. Oduvijek smo ovakvi, baš kakve nas je Bog i stvorio.
Ne bi mi ni malo bilo krivo da naš Stvoritelj konačno stisne već pomenuto sudbonosno dugme, resetira cijelu zemaljsku civilizaciju, uništi svu današnju poznatu tehnologiju i stvori novi, šesti naraštaj ljudskoga roda, koji bi (opet) počeo živjeti u pećinama...

[Grga]

http://www.kurir-info.rs/sokantno-ot...clanak-1008829

Da, Zemlja jeste ''otela'' Mjesec, ali nikako od Venere, već od raspadnutog Faetona... Već je napisano na prethodnim stranicama ...

[Grga]

http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/arh...og-potopa.html

http://www.vumidet.net/forum/showthr...more#post72798

http://www.vumidet.net/forum/showthr...klizma&page=25

[Grga]

http://www.tportal.hr/vijesti/znanos...-promjena.html

[Grga]

Pazi ovo ''klize prema istoku''... Prije će biti da se Zemljina os naginje. Ako se naginje, a naginje se sigurno, pa uzimajući u obzir da se Mjesec godišnje od Zemlje udalji 4 cm, što je znanstveno dokazano, mora se ovako ''dramatično'' topiti led i dizati nivoe mora i oceana. Kad se Mjesec konačno otkine od Zemljine orbite vratit će se i moje Panonsko More, pa stoga odoh sagraditi vikendicu na vrhu planine Psunj. Možda se i predomislim pa preselim na Kozaru ili Motajicu. Napravit ću si mali čamčić i vezati ga za alke na Kozari. Uvjeravaju me neki mještani Potkozarja da su vidjeli pomenute alke, ali... nikako ne šalju foto dokaz...
Na Motajici znam da postoji dokaz. Bila je reportaža na jednoj BiH TV ali nemam pojma kojoj. Doduše nisu alke već kameni okomiti stupovi, nakrivljeni niz padinu i kao da su pri dnu izlizani nekim okruglim predmetom (možda štrikom) što pravi trenje. Čak su i ''arheolozi'' amateri kopali oko stupova tražeći skriveno blago...
Ako itko ima više podataka o ove dvije planine neka se javi da priključim mojim zabilješkama...
Hvala unaprijed...