Praistorija

Prapovijest

http://www.vumidet.net/forum/showpos...65&postcount=1




Crtež bizona u španjolskoj špilji Altamiri


Prapovijest je najduže razdoblje u prošlosti čovječanstva. Procjenjuje se da ono traje od 1 800 000. godine p.K. pa sve do 4000. godine p.K.

Prapovijest se podijelila na dva velika razdoblja – kameno doba i metalno doba. Kameno doba dijeli se na starije, srednje i mlađe kameno doba, a metalno doba na bakreno, brončano i željezno doba. Paleolitik traje od 3 500 000. god. p.K. pa do oko 10000. godine p.K. Mezolitiki traje od 10 000 g.pr.Kr. do 6500 g.pr.Kr. Neolitik traje od 6500. godine p.K. do 3500 g.pr.Kr. Metalno doba traje od 3500. godine p.K. pa se nastavlja i kroz povijest. Međutim nije svuda u isto vrijeme završio paleolitik i počeo neolitik. Na nekim prostorima paleolitik je završio u 12 tisućljeću p.K., a na drugim prostorima je paleolitik završio tek u 4. tisućljeću p.K. Prvi uspravni čovjek naziva se Homo Erectus, a prvi razumni čovjek naziva se Homo Sapiens. Najstariji ostaci Homo Sapiensa nađeni su u Australiji i stari su oko 70 000 godina.

Prva čovjekova zadaća bila je sakupljanje jer je čovjek već tada radio po svojoj svrsi. Prvi alat čovjek je dobivao tešući mekani kamen od kojeg je izrađivao ručne klinove ili oblutke. Čovjek živi u skupinama od 15 do 20 jedinki. Takve zajednice nastajale su kad se skupe ljudi radi ostavljanja potomstva i radi lakšeg preživljavanja. Takve zajednice su bile kratkog vijeka svaki su se čas mogle raspasti. Čovjek je u tom dobu pronašao i vatru. Vatra je zasigurno najveći pronalazak u povijesti. Čovjek ju je najvjerojatnije primijetio onda kada je negdje udario grom i zapalio vatru. Čovjek je tu vatru pokušavao zadržati što je dulje mogao jer je primijetio da ona daje toplinu. Po hladnijem vremenu kad bi se sklanjao u pećine i spilje uvijek je sa sobom ponio i vatru. Život u pećinama nije bio stalan nego samo povremen radi zaštite od kiše, hladnoće i životinja. Ostalo vrijeme ljudi su lutali i skupljali. Nakon ovoga javlja se i artikulirani govor, tj. pojavljuju se glasovi. Čovjek je potom upotrebljavao tvrde vrste kamenja koje je glačao i brusio te tako dobivao savršeno izrađeno oruđe. Da bi sačuvao hranu što dulje, čovjek je počeo kopati trapove u koje je zakapao hranu. To je bilo prije 12 000 godina. Nakon nekog vremena sjemenke u trapovima su proklijale i izrasle iz zemlje. Tako je otkrivena zemljoradnja i to najprije u Mezopotamiji. Prvo oruđe za zemljoradnju bila je kamena motika. Uz zemljoradnju ljudi su i dalje odlazili u lov i usavršavali luk i strijelu. Prve pripitomljene biljke bile su žitarice, pa je prva zemljoradnja i bila motičarstvo. Za spremanje hrane trebale su i neke posude pa je čovjek naučio praviti posude od keramike. Javljala se i tkalačka radnja jer se je morala izrađivati i odjeća. Pošto je čovjek otkrio zemljoradnju morao je ostati živjeti na jednom mjestu pa je započeo sjedilački način života. Iz toga su se razvijale krvne zajednice: rodovi, bratstva i plemena. Rodovi su se sastojali od 150 do 200 članova. Nastalo je i prvo selo – Kalat Jarmo, pa i prvi grad – Jerihon. Zajednice vode žene i takve zajednice zovu se matrijarhati. Da bi se ostavljanje potomstva i dalje razvijalo žena iz jedne zajednice ostavljala je potomstvo čiji je otac bio član druge zajednice. Rad u zajednici je bio zajednički, no bio je podijeljen prema dobi i spolu. Žene su obrađivale zemlju, a muškarci su bili stočari, lovci i ribolovci, a isto tako su i gradili naselja i branili ih od napada drugih zajednica. Ostarjele žene kuhaju, spremaju hranu, predu i tkaju, dok ostarjeli muškarci popravljaju kuće, prave posuđe i razne alate. Jedina zadaća djece bila je učiti od odraslih. Muškarci polako preuzimaju vodstvo zajednice i takve zajednice zovu se patrijarhati. Uslijedio je napredak znanja i iskustva, a javlja se i promjena načina rada. U metalnom dobu tehnika se znatno razvija. Od zemljoradnje se odvaja obrt, a od obrta kasnije trgovina. Događa se društvena podjela rada po zajednicama. Svaka zajednica do sada se bavila s raznim poslovima, a sada se svaka zajednica bavi svojim poslom. Ako neka zajednica ima mnogo obradive zemlje posvetit će se zemljoradnji. Ako pak druga zajednica ima mnogo gline, posvetit će se lončarstvo. Temeljni je rad fizički rad i njime se bave gotovo svi ljudi. Neke bogataške obitelji bave se samo umnim radom i za njih rade ratni zarobljenici. Zbog okrenutosti zajednice k jednom poslu pojavljuje se višak proizvoda. Pa jača trgovina. Prva vrsta trgovine bila je trampa s principom proizvod za proizvod. Nakon toga vrlo je tražena bakrena pločica pa je ona postala predmet trgovine ili tadašnji novac. Zbog ove trgovine počinje nejednakost ljudi. To doba nazvano je doba bogataša i siromaha. Rat postaje glavni izvor bogatstva, a ratno zarobljeništvo postaje roblje. Rodovi se raspadaju u patrijarhalne obitelji s 20-50 članova. Zbog toga se javlja potreba za vezom s drugim obiteljima zbog potomstva, obrane i razmjene. Udruživanjem više patrijarhalnih obitelji nastaju seoske općine koje su nova vrsta zajednice. Starješina općine izabran je iz ugledne i bogate i ugledne obitelji. Uz starješinu vlada i ratno vijeće. Društvo se dijeli na robovlasnike, robove i slobodne siromašne seljake. Robovlasnici organiziraju vojsku i sudove te izdaju zakone. Također uvode i poreze da bi plaćali vojsku i činovnike. Pojavljuje se država. Na mjestu razmjene među općinama nastaju gradovi. Gradovi postaju države na čijem je vrhu knez. Počinje doba civilizacije. Kroz prapovijest broj robova sve više raste, a broj slobodnih seljaka je sve manji jer se seljaci zadužuju kod bogatih da bi platili porez, a kad ne mogu vratiti dug onda najčešće sami postaju robovi bogataša. Fizički rad postaje sramota za slobodnog čovjeka. Robovi se smatraju oruđem koje govori.

U prapovijesno doba razvija se i kultura. Stručnjaci za kulturu prapovijesti su arheolozi. Prva se razvijaju vjerovanja. Kult lubanje je štovanje ljudske glave. Arheolozi su pronašli na jednom mjestu uredno pokopane ljudske glave bez ostatka tijela. Totemizam je obožavanje životinja. Ljudi su u to doba vjerovali da su njihove svete životinje praotac i pramajka njihove horde. Dolazi do pojave osobnih imena. Svaka zajednica dobiva ime po svom totemu i svaki član zajednice zove se kao i njihov totem. Tijekom vremena se javljaju obredi magije totemu, a jednom godišnje pračovjek ubija svog totema i njime prehranjuje zajednicu i članovi zajednice tako se duhovno spajaju sa svojim totemom. Totemi su dotad bili samo životinje, no to kasnije postaju i biljke i neki predmeti. Nakon totemizma javlja se animizam ili vjerovanje u duhove. Pračovjek je pridonosio žrtvu dobrim duhovima. No na kraju čovjek shvaća da je o najrazvijenije biće, pa svi duhovi dobivaju ljudski oblik i izgled. Razvija se politeizam, a i monoteizam. Od umjetnosti najrazvijenije su likovna umjetnost i kiparstvo. Najpoznatija spilja s likovnim crtežima je spilja Altamira u Španjolskoj. Izrađuju se i kipovi totema. Na nakit i alat se rezbare totemi. Za religijske obrede i za istjerivanje zlih duhova koristi se šminkanje. Počinje i tetoviranje, ponajprije tetovaže totema. Glazba se slabije razvijala, a prvi instrument bio je bubanj. Književnost se razvija usmenom predajom. Graditeljstvo je kasnije postalo vrlo razvijeno. Gradila su se prva naselja, kuće i svetišta. Sve građevine građene su od ogromnih kamenih blokova – to se naziva megalitsko graditeljstvo i razvijeno je u Europi i Africi. Najpoznatije takvo svetište je Stonehenge u Engleskoj

Krapinski pračovjek

Krapinski pračovjek ili Krapinski neandertalac. Naziv za nalazište fosilnih ostataka pračovjeka.

Istraživanja paleolotičkih nalazišta u Hrvatskoj, kao i priča o krapinskim praljudima, započinju 23. kolovoza 1899. godine kada je Dragutin Gorjanović-Kramberger na poziv fra. Dominika Antolkovića posjetio nalazište na Hušnjekovu brijegu u Krapini kako bi proučio ostatke kostiju i zubi koji su tamo pronađeni. Naime, uslijed iskopavanja pijeska koje se vršilo na spomenutom brdu, radnici su pronašli fragmente kostiju.


Tijekom istraživanja, otkrivene su četiri zone odjeljene prema faunističkim nalazima:

1. Castor fiber (europski dabar)
2. Homo sapines (čovjek)
3. Rhinocerus merckii (nosorog)
4. Ursus spelaeus (špiljski medvjed)

Starost krapinskog pračovjeka procjenjuje se na 100 000 godina. Tokom iskapanja 1905. godine je prikupljeno više od 5 000 predmeta (kosti pračovjeka i faune, artefakti), od čega su 874 ostatka ljudskog porijekla. Artefakti su pripadali musterijanskoj kulturi. takođe su pronađeni i ostaci ognjišta, po čemu možemo zaključiti da je krapinski pračovjek poznavao vatru.

Krapinski pračovjek bavio se lovom i sakupljanjem šumskih plodova, bio je nižeg rasta i robusne građe.

Ono na što treba posebno skrenuti pažnju jest način na koji je nalazište rekonstruirano za potrebe javnog izlaganja. Rekonstrukcija neandertalaca je načinjena prema predrasudama koje su u ono vrijeme vladale o praljudima. Prikazivalo ih se kao priglupa i defektna bića. To je potpuno krivo. Neandertalci su bili na vrlo visokom stupnju razvoja, sposobni izrađivati sofisticirana oruđa, brinuli su za bolesne, pokapali svoje mrtve, imali su neku vrstu jezika, te postoje naznake religioznosti.

Znanstvenici još uvijek oštro polemiziraju o načinu na koji je krapinski pračovjek nestao. Neki podupiru teoriju da je bio kanibal, no glavni argument protivnika te teorije je visok stupanj ljudskih odnosa postignut u zajednici, te skrb za pripadnike te zajednice.

Velik dio ostataka s Hušnjakova nalazi se u Muzeju evolucije u Krapini, a upravo je u izgradnji novi muzejski kompleks, suvremenog dizajna u obliku školjke.

Najočuvanija lubanja je lubanja C koja se nalazi u mnogim udžbenicima diljem svijeta. Dragutin Gorjanović-Kramberger prvi je paleontolog i paleoantropolog koji je upotri****o rendgen za proučavanje fosilnih ostataka kostiju.

Paleolitska umjetnost

Paleolitska umjetnost, je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina, tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:

• nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i
• spiljsku umjetnost.

Nosiva umjetnost su rezbarije od kostiju, rogova, kamena ili modeli u glini. Mnogo je takvih ostataka nađeno u Europi, a isto tako i u sjevernoj Americi i Sibiru. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima spilja. Moguća treća kategorija bi bile slike i simboli ugravirani na otvorenom prostoru, no malo je od toga ostalo sačuvano.

Paleolitska umjetnost je prvo otkrivena 1860-ih, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula ludilo prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu.

Lokalni zemljoposjednici su 1880. otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. 1895. zidovi prekriveni gravurama otkriveni su u spilji La Mouthe, u Dordonskoj regiji jugozapadne Francuske. Šljunak je najprije zatrpao ulaz u ovu spilju, a paleolitski nanosi na pijesku potvrđuju veliku starost tih nalaza. 1901. gravure su nađene u spilji Les Combarelles, a crteži u susjednom Font de Gaume-u, u istoj regiji kao La Mouthe. 1902. arheolozi su priznali postojanje spiljske umjetnosti. Od tada su brojna nova mjesta otkrivena, te su se istraživanja nastavila, osobito u Španjolskoj i Francuskoj. 1994. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet otkrio je spilju u dolini Adreche također u jugozapadnoj Francuskoj. Spilja Chauvet sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje s ugraviranim ljudskim figurama, konjima, kozorozima i divljim mačkama. Umjetnici su očito čekićem istočkali konture životinja koje su kasnije spojili urezujući linije. Arheolozi procjenjuju te slike na 20,000 godina starosti te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često no da su ostaci propali zbog utjecaja erozije vjetra i kiše.

Figurativna paleolitska umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux, Francuska. Broj figura varira od nekoliko do nekoliko stotina kao u spiljama Lascaux ili Les Trois Freres, Francuska.

Lascaux, Francuska, zidno slikarstvo. Ova slika je napravljena oko 13,000. g. pr.Kr. Prikazuje kravu i male konje, a njezini su tvorci vjerovali da će im osigurati uspješan lov.

Ljudski prikazi su rjeđi u spiljskom slikarstvu, a češći na nosivim predmetima. Mali ljudski kipići, poznati kao figure Venere, s uvećanim grudima i trbušnim dijelom su nađeni uglavnom u centralnoj Europi. Takozvana Venera iz Willendorfa, Austrija (30,000 – 25,000 pr.Kr, Naturhistorisches Museum, Beč, Austrija) je jedan od najboljih primjera.

Simboli i znakovi su mnogo češći u spiljskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. U rasponu od jedne točke i linije do velike plohe složeno grupiranih znakova mogu stajati samostalno u spilji, no češće se nalaze uz figurativne slike. Česti su jednostavni simbolični motivi, uključujući i otiske ruke u obojenoj zemlji, a neki znanstvenici smatraju da su složeniji znakovi obilježja etničke grupe iz paleolita. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.

Po teoriji popularnoj u ranom 20. st., ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su spiljske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. Neka istraživanja su pokazala da su najraskošnije slike u spiljama s osobito dobrom akustikom, te smatraju da je glazba imala veliku ulogu u obredu. Također su mnoge ostale teorije na razmatranju, no smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitske umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina, na širokom području svijeta. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida. Rad u glini nađen je samo na prostoru Pirineja, isto tako sadrži i gravure na stropu spilje te reljefi oblikovani u umjetnim nakupinama gline. Spiljski umjetnici su modelirali bizona u reljefu u francuskoj spilji Le Tuc d'Audoubert, dok je u spilji Montespan, Francuska, trodimenzionalna skulptura medvjeda od 700kg gline. Zidno kiparstvo, u niskom i visokom reljefu, je nađeno samo u središnjim regijama Francuske, gdje se glina mogla oblikovati. Otkriveni su i tragovi crvenog pigmenta na većini zidnih skulptura što znači da su nekad bili obojani. U nekim je spiljama strop bio previše visok za slikanje bez ljestava ili skela. U Lascauxu, spiljski zidovi pokazuju rupe gdje su mogle biti postavljene skele. Veličine spiljskih crteža jako variraju. Slike bikova u spilji Lascaux dugačke su 5.5m.

Brončanodobni šeširi

Do sada su pronađena samo četiri primjerka zlatnih brončanodobnih šešira koji se vremenski datiraju u razdoblje između 1300.-900. god. pr. Kr. Njihova nalazišta prekrivaju prostor zapadne kulture polja sa žarama na kojem je nastao i njihov specifični oblik, kojeg karakterizira visoki, čunjasti gornji dio, kalotno oblikovano središte i donji plitki obod.
Prema toponimnom nalazištu ovaj izvorni oblik naziva se tip Schifferstadt, koji predstavlja prototip iz kojeg su se razvili kasnije veći i kompleksniji primjerci.
Šeširi nisu bili iskaz svjetovne moći svoga nositelja, na što upućuje činjenica da nemamo ni jedan nalaz šešira unutar grobne konstrukcije, već jedino samostalno pohranjene pojedinačne primjerke. Iz toga proizlazi da su oni bili isključivo izraz sakralne moći. Wilfried Menghin u njihovoj ornamentici vidi prikaz kompleksnog sustava kalendarskih sistema. Nositelj ovakvog šešira bila je osoba visokog intelekta, astronomskog, matematičkog i kalendarskog znanja, pripadnik uskog kruga svećenika i ujedno naručitelj ovog objekta.

Materijal od kojeg su šeširi izrađeni bio je visoko cijenjen. Naručitelj je morao raspolagati velikim platnim sredstvima koja su proizlazila iz velikih posjeda, tj. morao je po tome pripadati društvenom sloju nositelja mačeva. Ovdje se, dakle, radi o svećeniku velike autonomne moći koja se rasprostirala na širokom području. Budući da se zapadna kultura polja sa žarama nalazi na samom početku stvaranja keltske etnogeneze, moguće je postaviti tezu da se ovdje radi o društvenom sloju koji je vrlo sličan ili možda čak čini prototip kasnijih keltskih svećenika druida. Prema Menghinu, autori ornamentalnog prikaza na zlatnim šeširima, bili su upućeni u znanje o točnom trajanju sunčeve i mjesečeve godine, solarnih i lunarnih mjeseci, o potrebnim prijestupnim danima za podudaranje sunčevog i mjesečevog kalendara i devetnaestogodišnjeg ciklusa u kojem se identične konstelacije Sunca i Mjeseca podudaraju na isti dan. Izrazito su dobro bili upućeni u aritmetiku i matematiku što im je omogućilo apstrahiranje svoga znanja u ornamentima šešira.
Zlatni čunjasti šešir bio je simbol znanja njegova nosioca i programatorskog stvoritelja, o uređenju poretka neba, zemlje i vremena, njegove povezanosti sa stvoriteljima toga poretka, bogovima, te njegove moći da se brine o njegovoj stalnosti, o kojoj su ovisila godišnja doba, plodnost čovjeka, životinja i biljaka, dakle, o kojem je ovisio život.


Zlatne posude

Posude su kao i šeširi sakralnog karaktera i svojim simbolima ukazuju na moguće astralno značenje. Osobit primjer za to je zlatna posuda iz Zürich-Altstättena.
Njena je površina gotovo u cijelosti prekrivena točkastim ukrasom, a na njoj su prikazana i dva friza sunčevih diskova i mjesečevih srpova. Između njih se nalazi povorka od sedam životinja: jedan jelen i šest košuta. Simbolika životinja nije potpuno jasna, no poznato je, kako je kasnije za Kelta jelen štovan kao sveta životinja. Posuda je nastala na Pirinejskom poluotoku što objašnjava i njenu simboliku koja inače nije karakteristična za zapadnu kulturu polja sa žarama. Datirana je u razdoblje između 1100. - 800. g. pr. Kr.
U Borgbjergu u Danskoj su pronađene posude s naknadno dodanim drškama u obliku konja. Smatra se da se ovdje vjerojatno radi o izjednačavanju posude sa simbolom Sunca, vučenog od konja (simbolika sunčevih kola iz Trundholma).

Posude su uglavnom pronađene u ostavama ili močvarama. Poznata su nam samo dva primjera u grobovima: u Gönnebecku kao grobni prilog i u Unterglaukheimu u uporabi urne. Ta se pojava može objasniti činjenicom da su se na matičnom području ovih nalaza (pripadaju okrugu sjevernog brončanog doba) profana i sakralna moć često stapala u jednoj te istoj osobi. Datiraju se u 14. i 13. st. pr. Kr.

Slikovni prikazi iz ovog razdoblja su rijetki i većinom se osnivaju na prikazu ptica tj. pataka. Značajno je područje skandinavskog brončanog okruga, gdje slikovni svijet ne čine samo uveliko poznate gravure na stijeni već i bogati prikazi na brončanom nakitu i predmetima. Najčešći motiv je pritom lađa, pa nije ni čudno da su glavni nosioci ovih prikaza bile nordijske britve, izrađene i same u tom obliku. Prema Flemingu Kaulu, na dotičnim je predmetima prikazano dnevno i noćno putovanje Sunca, čiji su pratioci riba, konj i zmija. Riba se dovodi u analogiju sa sunčevim putovanjem kroz vodu tijekom noći i pri jutarnjem svitanju, konj sa dnevnom putanjom kada Sunce silazi s lađe, dok zmija simbolizira njegov zalazak. Također i smjer lađe upućuje na njegovo dnevno ili noćno putovanje: na lijevo usmjerena lađa ili konj na noćno, a na desno usmjerena na dnevno. Prikaz obih putanja ujedinjuju kola iz Trundholma koja na desno usmjerena prikazuju Sunce na dnevnom putovanju pomoću sjajne strane diska, a na lijevo okrenuta noćno putovanje pomoću tamne strane diska. U srednjoeuropskoj kulturi polja sa žarama ovaj je simbol komprimiran u tzv. “Ptičje-sunčevoj lađi”. Ptice su važne u toj simbolici, budući da se one služe zrakom, vodom i zemljom. Često su patke i danju i noću aktivne, a ciklička putovanja ptica selica simboliziraju sunčevo nestajanje tijekom jeseni i zime i njegovo ponovno rađanje u proljeće. U skladu s time patka je u sklopu lađe, ali ujedno i kao samostalni motiv, obilježje sunčevog dnevnog i godišnjeg ciklusa.
Od trenutka kada je čovjek počeo obrađivati zlato, posjedovanje zlatnog predmeta označavalo je posebni status pojedinca unutar društvene zajednice, vladara ili svećenika. Budući da njihova sjajna boja uvelike sliči boji Sunca i njegovih zraka, predmeti izrađeni od zlata upotrebljavani su u svim područjima svijeta i u religijske svrhe, pošto je tadašnji čovjek smatrao kako ga zlato povezuje s najvišim moćima tj. s bogovima.

Barbara Klara Olujić

Brončano doba


Brončano doba (2300. do 750./700. god. pr. Krista) obilježava proizvodnja brončanog oružja, oruđa i nakita. To je vrijeme intenzivnog razvoja metalurgije, trgovine i obrta.Brončano doba obilježava, kako upotreba bronce, tako i seoba stočara u vrijeme ranog brončanog doba (2200. - 1600. god. pr. Krista) na područje Mediterana. To je bio slijedeći val indoeuropskih doseljenika (nakon prvog vala poljoprivrednika u mlađem kamenom dobu).

Rano brončano doba na tlu današnje Hrvatske u početku se još uvijek snažno oslanja na eneolitičke tradicije u ukrašavanju keramike. Nestanak eneolitičke vučedolske kulture otvara prostor nastajanju brojnih brončanodobnih kultura. Područje između Save i Drave obilježit će vinkovačka kultura nastala na bazi vučedolskog supstrata, ali pod snažnim utjecajima s juga Balkana. Dio je tzv. podunavsko-balkanskog kulturnog kompleksa i pokazuje značajne sličnosti s njima u oblikovanju keramike, odabiru položaja na kojima se podižu naselja (visoke riječne terase ili brežuljci pogodni za obranu). S njima dijeli i nedostatak sklonosti prema figuralnom oblikovanju keramike. Koliko je zasada poznato, vinkovačka kultura nema razvijenu metalurgiju. Ipak, uz nositelje vinkovačke kulture se vežu neki zlatni nalazi: zlatne garniture iz Orolika kod Vinkovaca i iz okolice Zagreba, a možda i narukvica iz Bilja u Baranji koja bi mogla biti povezana s proizvodnjom zlata u Karpatskoj kotlini. Podatci o pogrebnim običajima su skromni, ali je jasno da je prisutna biritualnost - i pokapanje i spaljivanje pokojnika. U sjevernoj hrvatskoj dijelom dolazi do prodora ljubljanske kulture nastale također na vučedolskom supstratu. Glavna novost u ukrašavanju keramike je primjena kotačića za žigosanje što neki arheolozi povezuju s mogućim utjecajem kulture zvonastih pehara. Ipak, vučedolsko će nasljeđe ostati prepoznatljivo u zonalnoj i arhitektonskoj kompoziciji pri ukrašavanju. Ljubljanska će kultura svakako obilježiti rano brončano doba na sjevernom Jadranu gdje će postojati u obliku alpskog tipa ljubljanske kulture, a pojaviti će se i na području srednjeg i južnog Jadrana gdje će se razviti jadranska varijanta. Neki arheolozi negiraju postojanje jadranskog tipa ljubljanske kulture kao kulturne manifestacije i smatraju da je riječ o keramičkoj varijanti. Na to ih navodi postojanje cetinske kulture u unutrašnjosti srednje i južne Dalmacije. Ipak, moguće je da su nositelji jedne i druge kulture slobodno penetrirali u prostor druge kulture što bi se objasnilo različitim načinima privređivanja, mogućnostima razmjene dobara iz čega proizlazi da nositelji jedne kulture nisu nositeljima druge oduzimali životni prostor. Cetinska kultura pokazuje veliku raznolikost u proizvodnji keramike. Zanimljiva je prisutnost velikog broja metalnih predmeta, osobito bodeža. Budući da na prostoru cetinske kulture nema metalnih sirovina, može se zaključivati o dobrim trgovinskim vezama i o početku društvenog raslojavanja pri čemu mnogi izvrsno izrađeni bodeži mogu imati status luksuznog predmeta. Osim što se po području rasprostranjenosti isprepliće s jadranskim tipom ljubljanske kluture, čini se da dolazi i do izraženog prostornog prepletanja s posuškom kulturom.

Srednje brončano doba. U sjevernoj Hrvatskoj prostor prostiranja vinkovačke kulture zauzima vatinska koja se širi iz Srbije i Vojvodine iz čega se potom razvija slavonsko-srijemska varijanta vatinske kulture. S područja mađarske Panonije se širi inkrustirana keramika koja će se u hrvatskoj pojaviti u 3 osnovne grupe: južnotransdanubijsko j, Szeremle i daljsko-bjelobrdskoj. Kulture povezuje dominacija inkrustacije pri ukrašavanju keramike odnosno ispunjavanje ureza bijelom pastom (čime je došla od izražaja dekorativna kulturna komponenta) i pojava obreda spaljivanja pokojnika i polaganja pepela u urne. Daljsko-bjelobrdska kultura pokazuje izraženu sklonost prema figuralnom oblikovanju. Najpoznatiji nalazi koji o tome svjedoče su plosnati idol iz Dalja prikazan u zvonastoj haljini i shematski prikaz pogrebnih kola na etažnoj žari iz Dalja. Već na prijelazu iz ranog u srednje brončano doba dolazi do pojave licenske keramike u sjevernoj hrvatskoj. Licensku keramiku karakterizira specifičan način ukrašavanja - utiskivanje sukane vrpce ili uzice u meku, još nepečenu glinu. Ipak, neki pretpostavljaju da je i tu riječ o primjeni ktačića za žigosanje (kao u ljubljanskoj kulturi). U Istri su u prethodnoj fazi bile naseljavanje isključivo spilje, a sad dolazi do osnivanja prvih gradina - kastelijera. U isto vrijeme nastaju i prve gradine na području Like.

Kasno brončano doba ili vrijeme tzv. kulture polja sa žarama traje od l300. do 750./700. god. pr. Krista. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, ali nemaju ista etnička obilježja. Zajednički im je obred spaljivanja umrlih, po čemu je ova kultura dobila ime, i pokapanje ostataka u žarama s prilozima nakita, oružja i oruđa. Ovakvi žarni grobovi tvore velike nekropole.

Bakreno doba ili eneolitik (4. i 3. tisućljeće prije Krista) povezuje se s početkom formiranja indoeuropskih plemenskih zajednica na područjima koja obuhvaćaju Pricrnomorje (Crno more), Balkan i Bliski Istok.

Kao što mu i ime kazuje, označava razdoblje kojem je čovjek stekao znanje izrade metalnih predmeta od bakra, kojeg je relativno jednostavno pronaći u prirodi bez potrebe za tehnologijom rudarstva (Rudarstvo). Bakar je pri tome hladno kovan ili lijevan. Lijevanje bakra otvorilo je mogućnost za slijedeću stepenicu u razvoju čovjeka, kada je od slitine bakra i kositra dobivena bronca, čija šira upotreba uvodi čovječanstvo u Brončano doba.

No, bakar su poznavale i rabile neke neolitičke kulture, pa sama prisutnost i kakva-takva proizvodnja nije dovoljan rezlog za izdvajanje novog prapovijesnog razdoblja ukoliko to ne povlači i promjene u načinu života. Pa tako u gospodarstvu dolazi do prevlasti stočarstva nad poljoprivredom, a ono brže stvara viškove, te omogućuje intenzivniju trgovine, a time i stvaranje znatnijih materijalnih bogatstava. Osim toga snaga životinja u bakrenom dobu se sve češće rabi u poljoprivredi i transportu. Sam razvitak gospodarstva dovodi do užih specijalizacija unutar pojedinih gospodarskih grana. U društvenom pogledu formiraju se čvršće povezane i organizirane patrijarhalne rodovske i plemenske zajednice.

Iako su sve te promjene bile izuzetno značajne, nisu imale revolucionarno obilježje neolitika, pa se stoga za bakreno doba često služi izraz eneolitik, koji ukazuje na kontinuirani razvoj neolitika u bakreno doba, tj. da je pored novih elemenata još uvijek vrlo prepoznatljiva tradicija neolitika u svim sferama života. Isto vrijedi i za termine halkolitik (rabi se uglavnom u kontekstu egejskog i maloazijskog svijeta) i kuprolitik.

Granice između ranog, srednjeg i kasnog eneolitika nisu jasno definirane. Rani eneolitik određuju kulture još čvrsto utemeljene u neolitiku, u materijalnom, duhovnom i gospodarskom smislu. Srednji i kasni eneolitik predstavljaju udaljavanje od neolitičkih tradicija, s vrlo jakim naglaskom na metalurgiju i društvene promjene koje će krajem eneolitika dovesti do stvaranja plemenskih i rodovskih aristokracija.

Područje napretka i inovacija u eneolitiku, kao i u neolitiku, jest egejski i maloazijski prostor, čije su populacije prisiljene tražiti nove krajeve za život, pa se prebacuju na europsko tlo. No u ovome trenutku pojavljuje se novo ishodište migracija, novi povijesni put koji će imati veliku ulogu u svim kasnijim razdobljima povijesti - područje Ponta, Zakavkazja i južnoruskih stepa, a put vodi preko Šumovitih i Erdeljskih Karpata uz donji tok Dunava. Iz tih krajeva pristizali su brzi, pokretljivi stočari, kojima su bila potrebna nova prostranstva za stoku, spremni da se izbore pod svaku cijenu, a nije nevažno ni to da su oni već dobro ovladali metalurgijom. Svemu se tome nisu mogle oduprijeti konzervativne poljodjelske populacije preživjelog neolitika

Kameno doba

Termin kojim se označava najstarije razdoblje prapovijesti, iako se danas rijetko koristi. Prvu periodizaciju prapovijesti definirao je danski arheolog Christian Jürgensen Thomasen 1836 g. Njegov "troperiodni sustav" kojim se prapovijest dijeli na kameno, brončano i željezno doba postaje temeljem svih kasnijih periodizacija.

Godine 1865. britanski arheolog John Lubbock] kameno doba dijeli na starije kameno doba ili paleolitik i mlađe kameno doba ili neolitik. Godine 1866. Wentropp ubacuje srednje kameno doba ili mezolitik.



podjela kamenog doba

• paleolitik (grč. palaios=star, lithos=kamen)
• http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12062 &postcount=28
• http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12063 &postcount=29
• http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12224 &postcount=35
• epipaleolitik (grč. epi=iznad, u smislu sloja koji se nalazi iznad paleolitka, jer dolazi nakon njega)
• mezolitik (grč. mesos=srednji; stari naziv za epipaleolitik)
• http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12065 &postcount=30
• http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12225 &postcount=36
• protoneolitik (grč. protos=prednji, prvi, neos=nov)
• pretkeramički neolitik
• neolitik
• http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12066 &postcount=31

Paleolitik
http://www.vumidet.net/forum/showpost.php?p=12063 &postcount=29

Paleolitik (starije kameno doba) je prvo razdoblje u razvoju čovjeka, a traje od otprilike 2 000 000. god. prije Krista pa do oko 10 000. godine prije Krista. Počinje procijenjenim razdobljem uporabe prvih kamenih oruđa od strane prvih hominida.

Na paleolitik se nastavlja mezolitik (srednje kameno doba), koji započinje s počecima poljoprivrede.

Paleolitska umjetnost

Paleolitska umjetnost, je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina, tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:

• nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i
• spiljsku umjetnost.

Nosiva umjetnost su rezbarije od kostiju, rogova, kamena ili modeli u glini. Mnogo je takvih ostataka nađeno u Europi, a isto tako i u sjevernoj Americi i Sibiru. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima spilja. Moguća treća kategorija bi bile slike i simboli ugravirani na otvorenom prostoru, no malo je od toga ostalo sačuvano.

Paleolitska umjetnost je prvo otkrivena 1860-ih, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula ludilo prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu.

Lokalni zemljoposjednici su 1880. otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. 1895. zidovi prekriveni gravurama otkriveni su u spilji La Mouthe, u Dordonskoj regiji jugozapadne Francuske. Šljunak je najprije zatrpao ulaz u ovu spilju, a paleolitski nanosi na pijesku potvrđuju veliku starost tih nalaza. 1901. gravure su nađene u spilji Les Combarelles, a crteži u susjednom Font de Gaume-u, u istoj regiji kao La Mouthe. 1902. arheolozi su priznali postojanje spiljske umjetnosti. Od tada su brojna nova mjesta otkrivena, te su se istraživanja nastavila, osobito u Španjolskoj i Francuskoj. 1994. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet otkrio je spilju u dolini Adreche također u jugozapadnoj Francuskoj. Spilja Chauvet sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje s ugraviranim ljudskim figurama, konjima, kozorozima i divljim mačkama. Umjetnici su očito čekićem istočkali konture životinja koje su kasnije spojili urezujući linije. Arheolozi procjenjuju te slike na 20,000 godina starosti te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često no da su ostaci propali zbog utjecaja erozije vjetra i kiše.

Figurativna paleolitska umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux, Francuska. Broj figura varira od nekoliko do nekoliko stotina kao u spiljama Lascaux ili Les Trois Freres, Francuska.

Lascaux, Francuska, zidno slikarstvo. Ova slika je napravljena oko 13,000. g. pr.Kr. Prikazuje kravu i male konje, a njezini su tvorci vjerovali da će im osigurati uspješan lov.

Ljudski prikazi su rjeđi u spiljskom slikarstvu, a češći na nosivim predmetima. Mali ljudski kipići, poznati kao figure Venere, s uvećanim grudima i trbušnim dijelom su nađeni uglavnom u centralnoj Europi. Takozvana Venera iz Willendorfa, Austrija (30,000 – 25,000 pr.Kr, Naturhistorisches Museum, Beč, Austrija) je jedan od najboljih primjera.

Simboli i znakovi su mnogo češći u spiljskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. U rasponu od jedne točke i linije do velike plohe složeno grupiranih znakova mogu stajati samostalno u spilji, no češće se nalaze uz figurativne slike. Česti su jednostavni simbolični motivi, uključujući i otiske ruke u obojenoj zemlji, a neki znanstvenici smatraju da su složeniji znakovi obilježja etničke grupe iz paleolita. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.

Po teoriji popularnoj u ranom 20. st., ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su spiljske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. Neka istraživanja su pokazala da su najraskošnije slike u spiljama s osobito dobrom akustikom, te smatraju da je glazba imala veliku ulogu u obredu. Također su mnoge ostale teorije na razmatranju, no smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitske umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina, na širokom području svijeta. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida. Rad u glini nađen je samo na prostoru Pirineja, isto tako sadrži i gravure na stropu spilje te reljefi oblikovani u umjetnim nakupinama gline. Spiljski umjetnici su modelirali bizona u reljefu u francuskoj spilji Le Tuc d'Audoubert, dok je u spilji Montespan, Francuska, trodimenzionalna skulptura medvjeda od 700kg gline. Zidno kiparstvo, u niskom i visokom reljefu, je nađeno samo u središnjim regijama Francuske, gdje se glina mogla oblikovati. Otkriveni su i tragovi crvenog pigmenta na većini zidnih skulptura što znači da su nekad bili obojani. U nekim je spiljama strop bio previše visok za slikanje bez ljestava ili skela. U Lascauxu, spiljski zidovi pokazuju rupe gdje su mogle biti postavljene skele. Veličine spiljskih crteža jako variraju. Slike bikova u spilji Lascaux dugačke su 5.5m.

Mezolitik

Mezolitik ili srednje kameno doba (o. 10000 g.pr.Kr.-o. 6500 g.pr.Kr.) je prijelazno razdoblje između paleolitika u neolitik.

Pripada vremenu geološke sadašnjosti, tj. holocenu, a početak mezolitika uvjetovan je završetkom ledenog doba (pleistocena) 10 000 godina prije sadašnjosti. Osnovno obilježje su klimatske promjene: zatopljenje, povlačenje leda, podizanje razine vode (pr. Jadransko more podiglo se za 100 m) i promjena obalnih linija. Tako se mijenja i biljni i životinjski svijet, ledenodobne životinje izumiru ili se sele na krajnji sjever, a ljudi život prilagođavaju tom izmijenjenom okolišu.

Tako se razvija lov na brzu divljač (srne, jeleni, divlja goveda, divlje svinje) i ptice, a glavno oružje postaju luk i strijela. Nabujale rijeke, potoci, jezera nude nove izvore hrane, pa se razvijaju ribolov i sakupljanje školjaka, što zahtijeva i novu vrstu oružja i oruđa, a to su mikroliti izrazito geometrijskih oblika čijim se usađivanjem dobivanju koplja, sulice, strjelice, harpuni. Brojne su i koštane izrađevine: šila, igle, udice, bodeži, nakit. Iz mezolitika potječu i najstariji nalazi čamaca izdubljenih u deblu (monoksil), ali i onih načinjenih šivanjem životinjskih koža. Novim načinom života smanjuju se migracije i omogućuje se stvaranje stalnijih naseobina.

Mezolitik je prvotno smatran svojevrsnim nazadovanjem u odnosu na paleolitik, i to u vrijeme kada su kulturne odrednice izvođene samo iz franko-kantabrijskog područja i kada su bile temeljene na artističkoj osnovi, tj. na činjenici nestanka paleolitičke umjetnosti.