TROJA (sve na jednom mjestu)

[Grga]

ODISEJEVA SLOBODA

Homer kaže da se Odisej, nakon jednog brodoloma, našao u zarobljeništvu lijepe nimfe Kalipso. Uglavnom, na otoku je peoveo sedam godina, dok bogovi nisu odlučili da ga oslobode.

''Zeusov glasnik Hermo spusti se hitro iz etera na more, pojuri poput galeba preko pučine i stigne, kako je na skupštini bogova u Etiopiji bilo zaključeno, do Kalipsina otoka Ogigije''...

''Spilja u kojoj su bile njezine odaje zasjenjivao je rascvali zeleni gaj s johama, topolama i čempresima. Jedna vinova loza raširila se preko pećine, puna grozdova koji su dozrijevali provirujući iz gustog lišća. Četiri izvora izvirahu u blizini i vijugahu se jedan pokraj drugoga''...

Hermo se odozgora, iz zraka, spustio na more i poput galeba, iznad pučine, doletio Ogigiji. Ne spominje se nikakvo brdo Olimp. On je došao iz visine...

Odisej nije vjerovao da ga nimfa zaista pušta na slobodu. Povjerovao je tek kad mu je dopustila da nasiječe balvane za splav, a pošto na Ogigiji nije bilo veslača, splav je morala ploviti na jedra. Osamnaesti dan plovidbe Odisej dođe do tamnih bregova feačke zemlje, ali ga opazi Posejdon, koji se upravo vraćao iz Etiopije i odluči da mu još malo zagorča život pri plovidbi kući. Sakupi oblake i vjetrove, uzmuti more, podignu visoke valove koji teško oštetiše splav. Odisej se jedva držao za daske oštećenog plovila i sigurno bi potonuo da ga nije ugledala morska božica Leukoteja, kći Kadmova.
Leukoteja se nekada zvala Ina, što bi u doslovnom prijevodu na NAŠ Jezik značilo ''druga''. Opet slučajnost!? Teško...
Dala mu svoj veo da ga opaše ispod prsa pa neka zapliva i more mu neće moći nauditi. Posejdon razbija posljednju dasku čamca što je Odiseja natjeralo da zapliva morem. Dva dana i dvije noći lutao je unaokolo, a onda ugledao šumovitu obalu zemlje Feačana gdje je uspio isplivati na suho tlo...
Kakav je to veo Leukoteja dala Odiseju da ga opaše oko pojasa kako bi danima mogao plutati morem , a da ne potone? Po današnjim tumačenjima mogao je to biti samo pojas za spašavanje utopljenika. Možemo ga obično vidjeti na brodovima, ili na raftingu...

Feačani ga toplo i uljudno ugostiše, obećaše mu brod i veslače, darovaše ga lijepim poklonima, dovedoše nadarenog pjevača da razveseli sve uzvanike i započe veselje uz bogato pripremljenu hranu.

''Odisej zamoli glasnika da pjevaču, koji su inače svuda bili cijenjeni, jer im je Muza podarila lijepi glas, odnese najbolji komad mesa''...

''Muza'', božica muzike, ili glazbe, kako vam je volja pročitati.
Opet slučajnost?! Ma ne postoji nigdje ovoliko slučajnosti...

ODISEJ FEAČANIMA PRIČA O SVOJIM LUTANJIMA

Odisej je sa svojih dvanaest brodova krenuo iz Troje ali ga je odmah jaki vjetar dvukao prema sjeveru na tračku obalu. Tamo je sa svojim ljudima provalio u kikonski grad Izmar. Muškarce su pobili a žene i ostali pljen su podjelili.
Odisej je htio da odmah otplove ali ga njegovi ljudi nisu poslušali. Pobjegli Kikonci sa svojim susjedima navale na napadače. Odisejevi ljudi brzo uskočiše u lađe i počeše bježati. Iz svake lađe ubijeno je po šest vojnika.
Nakon toga jedno dulje vrijeme mirno su plovili morem, kad odjednom jedna velika oluja sa sjevera polomi im jedrenice i jedra im rastrga u komade. Morali su mukotrpno veslati kako bi stigli do kopna. Trebalo im je dva dana da poprave brodove. Onda su razapeli nova jedra i otplovili prema jugu. Odmah kraj rta Maleja tj. blizu Itake zapuha jak vjetar koji ih je odveo daleko od domovine na otvoreno more. Devet dana ih je bura nosila, a tek deseti dan dospjeli su na obalu Latofaga. Tamo su živjeli ljudi koji su se hranili lotosovim plodom. Taj lotosov plod bio je slađi od meda, ali imao je čarobnu moć. Ta čarobna moć nije bila dobroćudna nego zloćudna jer bilo tko ga okusi nije se više želio vratiti kući nego samo ostati u toj zemlji. Odisejevi ljudi su okusili taj plod. Odisej je morao silom odvesti svoje ljude lađama, a oni su se opirali i plakali.
Ploveći dalje stigli su do obale divljeg i okrutnog naroda Kiklopa...

'' Odisej povede sa sobom dvanaest drugova da razgleda zemlju. Kiklopi se ne drže nikakvih zakona, stanuju naokolo po vrletnim gorskim visovima i nadsvođenim špiljama. Izvan zaljeva, u nevelikoj udaljenosti od kiklopske zemlje pruža se šumovit otok, pun divljih koza, koje ondje bezbrižno pasu, jer ih ne plaši nikakav lovac''

...''Tu se nalazi i luka, zaklonjena od svih vjetrova. Prema zaljevu iz pećine teče najčišća voda, a lisnate topole rastu oko nje. Čitav dan smo sjedili na ljupkoj obali, gosteći se svježim kozjim mesom i starim vinom koje smo zaplijenili u osvojenom kikonskom gradu, te ga dovezli sa sobom u dvoušnim vrčevima''...

Nikako ne smijemo zaboraviti da je u to vrijeme visina mora bila niža za možda i više od stotinjak metara, pa bi stoga i otok Koločep morao biti veći i još bliže izvoru rijeke Omble.

''Lutajući po ostrvu, dođu do pećine kiklopa Polifema, sina Posejdonova. Oni uđu u pećinu. Kada se kiklop vratio s ispaše, ovnove i jarce ostavi napolju u visokom oboru, a stado za muzenje utera u pećinu da ga pomuze. Usput je otkrio i zarobio Odiseja sa svima njegovim mornarima. Na vrata pećine navali golemi kamen. Nakon obavljena posla pojede dva Odisejeva druga. Isto učini i slijedeće jutro prije nego što ode na ispašu, a ulaz u pećinu zatvori kamenom. Preko dana pripremi Odisej sve potrebno da oslijepi kiklopa. Uveče pojede gorostas još dva Odisejeva druga. Odiseju pođe za rukom da vinom opije kiklopa i, dok je on pijan spavao, zašiljenim kolcem izbije mu jedino oko iz glave. Sutradan se lukavo izvuku iz pećine, te sa svima preživjelima pobjegnu na lađu. S pučine se Odisej javi Polifemu, a ovaj baci golem kamen za njim i skoro pogodi lađu. Polifem zamoli svoga oca Posejdona da kazni lukavca Odiseja''.

''Nakon nekog vremena plovidbe Odisejeve lađe stigli su do otoka Eol. Otok je plivao po moru, okružen mjedenim zidom od krute mjedi, koji je stajao na glatkoj mjedi, što je išla oko čitava otoka''...
Ovdje je odlično opisan otok koji bi se današnjom tehnologijom vrlo jednostavno mogao napraviti. Pa zar veliki brodovi ne izgledaju kao otoci? Eol je, izgleda, živio na vrlo lijepoj i velikoj jahti i svi današnji vlasnici skupih jahti mogu mu samo pozavidjeti.

''Eol je odiseju poklonio mjeh sa različitim vjetrovima koje je mogao upotri****ti kada mu je koji trebao. Eolu su ostali još mnogi vjetrovi pa je za Odisejevom lađom poslao lagani zapadni, kako bi ga što sigurnije vratio na Itaku, ali, posada je bila toliko znatiželjna da je iz mjeha pustila sve vjetrove, koji su brod, uz silnu snagu ponovo vratili na Eolov mjedeni otok''.

Kakav bi to mogao biti ''mijeh sa vjetrovima''? Možda nekakav raketni motor koji je radio s minimalnom snagom, tek tolikom da brod doveze do Atike... Da mornari nisu bili toliko znatiželjni i slučajno ''motor'' pojačali na malo veću snagu, Odisej bi sigurno stigao kući.

'' Eol se naljutio i protjerao ih iz svoga dvora. Sedam dana su lutali morem dok napokon nisu ugledali jednu mirnu luku sa gradom Telepilom u zemlji Lestrigonaca''...

...''Pred gradom sretoše djevojku kojoj se zbog njezine visine nisu mogli načuditi. tek kada su ušli u grad ukočili su se od straha. Lestrigonci su bili divovi i ljudožderi''...

Na arheološkom lokalitetu Danilo kod Šibenika pronađena je grobnica sa skeletom ženske osobe, prilično većih dimenzija od prosječne visine današnjih žena. Možda je baš ona potomak Lestrigonaca...

Već sam pomenuo kako se Odisej vratio svojoj kući, stoga, ovdje završavam opisivanje njegovih zanimljivih lutanja ''nepoznatim'' morima i krajevima, osim ako ne pronađem još malo prepoznatljivog pejzaža....

(Ovaj moj šugavi ''carnet'' za sada ne može prikačiti slike...Oprostite)

[Grga]

Malo pravopisnih ispravaka: nije ''peoveo'' već poveo i nije ''Atika'' već Itaka...

[Enigma]

Ebiga Grga, znademo mi šta si tio kazt.

[Grga]

''Sa svojim ocem Anhizom i sinom Askanijem Eneja je uspio pobjeći iz gorećeg grada i stići u mali lučki gradić Antandar na podnožju gore Ide gdje se ona proteže u more''.

Albanske planine dodiruju more kod grada Drača i na krajnjem jugu kod grada Butrinta, a čija je povijest vezana za jednu trojansku legendu. Naime, Enver Hodža nije držao do prošlosti, pa je za vrijeme njegove diktature stari grad, u čijem se jezeru uzgajaju najbolje školjke, dugo bio zaboravljen. Nedavno je uvršten u Uneskovu svjetsku kulturnu baštinu. Butrint je prostraniji od Efesa, ali je u odnosu na Efes u podređenom položaju zato što u njemu nije živio Heraklo. Međutim, ostaci hramova posvećenih bogovima Asklepiju i Apolonu, amfiteatar, terme, Akropola i Lavlja kapija, koja podsjeća na onu iz Mikene, govore da je ovaj lokalitet jedan od najvrijednijih i da će, kada država malo sredi puteve, biti stjecište brojnih arheo - turista.
Po legendi, Butrint je nastao poslije pada Troje. Princ Helen, jedan o sinova trojanskog kralja Prijama, tražeći mjesto za osnivanje novog Iliona, došao je na Krf gde je odlučio žrtvovati bika. Životinja se otrgla, skočila u more i plivala tri kilometra do sadašnje albanske obale. Princ ga je sustigao na mjestu gdje se jezerski kanal uliva u more. Smatrajući to božjim znakom, na tom mjestu osnovao je Butrint...
Još jedna legenda, koju je zapisao Vergilije u trećoj knjizi Eneida, kazuje o Helenu, Prijamovom sinu, trećem mužu Andromahe, Hektorove udovice, koji je navodno osnovao Buthrotum (Butrint) uz pomoć skupine izbjeglica iz razorene, spaljene i opljačkane Troje...

Eneja je u gradiću Antandaru napravio nove brodove pa sa bjeguncima iz Troje nastavio putovati prema zemlji koju im je Sudbina odabrala. Zajedno s njim bili su i njegovi prijatelji Ahat, Sergest, Akmon, zatim iscjeljivač Japig, trubač Mizen te vodič Mima. Sa sobom su vodili Lare i Penate, trojanska kućna božanstva koja poslije postaju rimskim simbolima doma. U Homerovoj Ilijadi Eneja je bio vođa trojanskih saveznika Dardanaca te Hektorov poručnik. Njegova majka, Afrodita, često mu je pomagala na bojnome polju, a također je bio i miljenik Afroditina brata Apolona. Diomed ga je napao i gotovo ubio, ali spasili su ga Afrodita i Apolon te ga zavili oblakom i vratili u Pergam da bi se izliječio. Poslije mu pomaže i Posejdon kad je na nj nasrnuo Ahilej, premda je bio na strani Ahejaca. Nakon pada Troje, Eneja je bio jedan od rijetkih preživjelih trojanskih junaka i s izbjeglicama je krenuo na put u Italiju. Usput je navratio u libijsku državu Kartagu, do grada Tira. Tirci su inače bili potomci Feničana, a grad Tir u to vrijeme bio je još u izgradnji. Susreo se s njihovom kraljicom Didonom. Didona je imala sestru Anu. Eneja je u Kartagi pronašao većinu na moru izgubljenih članova posade brodovlja koji su bježali iz Troje. Po zidovima Didonina hrama bile su nacrtane slike s prikazanom bitkom pod Trojom. Naslikani su bili i Prijam, Atrejevići, Ahilej, Rez, Diomed, bježanje Argejaca, pa opet Trojanci, Trojanke rasutih kosau hramu Paladinu, mrcvarenje hektorova tijela, Pentezileja sa svojim Amazonkama... Primjetili ste da se tračanski kralj zove i Rez i Res, ovisno o situaciji kako je prepričavateljima Ilijade odgovaralo. Oba imena imaju jasno značenje u našem jeziku bez ikakvoga objašnjavanja.
Eneja je na kraju vidio i sam sebe kako sa zida baca golemi kamen na neprijatelje...
I da ne dužim dalje, uglavnom, Didona se zaljubila u Eneju. Ovaj sa suputnicima ipak ''bježi'' iz Kartage i nastavi putovati u proročanski obećanu zemlju.

''Didona je počela čupati svoju plavu kosu, nakon duge tužaljke vikne Barku, staru dadilju svoga pokojnoga muža, te svoju sestru Anu''...

Plavokosa kraljica u Libiji, njezina sestra Ana i dadilja Barka...
Jako, jako zanimljivo, intrigantno i poznato...

''Didona izvuče iz korica mač... i zabode sebi u grudi''...

Eneja se, sa izbjeglicama iz Troje, zaustavlja na Siciliji, zemlji svojih predaka, osniva grad imena Akesta, kasnije nazvan Segesta. Stari Rimljani proglasili su se Enejinim neposrednim i direktnim potomcima.
Na Siciliji danas postoji grad Ragusa, a nekada se Dubrovnik zvao Ragusa. Zaštitnik oba grada je Sveti Vlaho. Ovaj svetac nije iz okoline Dubrovnika, već je ''posuđen'' od nekoga drugoga naroda. Možda sa Sicilije, ili iz feničanske Kartage?
Tridesetak kilometara od Raguse na Siciliji udaljen je i gradić Comiso (Komiso), a na otoku Hvaru je... Komiža...
Staro ime Hvara je Faros, dok u Grčkom morskom arhipelagu postoji otok sa svjetionikom imena Paros... Hvarani imaju jedan mit po kome su u ove svoje današnje krajeve došli sa stare mitske Arkadije (u Grčkoj) i da su stariji od Mjeseca...
Raguž je inače i prezime u mome kraju, a Segestica je predrimsko ime grada Siska...

Eneja je još i - žensko ime. U potpunosti je ''slavensko'', bar tako tvrde lingvisti. Izvedeno je kao složenica od samoglasnika ''e'' i imena Neja. Eneja je rijetko ime. Danas u Hrvatskoj živi manje od deset osoba koje nose ovo ime. Najviše imenjaka nalazimo među tinejdžerima, a najmanje među osobama u dvadesetim godinama. Najviše osoba nazvanih Eneja rođeno je osamdesetih godina prošlog stoljeća.Većina osoba koje se zovu Eneja žitelji su Vratišinca, Velike Gorice, te Tinjana. S obzirom na broj stanovnika Eneja je najčešće ime među stanovnicima Tinjana, gdje se svaki dvijetisućiti stanovnik tako zove.
Nemam podatke za druge države ali bi bilo jako lijepo da poneka Eneja postoji na prostorima bivše Jugoslavije, a možda i malo šire...
Uglavnom, stari rimljani čvrsto su vjerovali da su Enejini potomci. Postoje čak i kovani novčići s njegovim likom, stoga ostavljamo Eneju u Italiji i idemo tragom nekih drugih izbjeglica iz Troje...

[Grga]

Već smo vidjeli da su Trojanci bježali morem, ali i kopnom u unutrašnjost Male Azije, uz napomenu, koju sam već napisao, da Homer niti jednom riječju ne pominje Evropu, niti kao kontinent, niti kao nečiju zemlju, već izričizo Malu Aziju kao zemlju Trojanaca.
Kako rekoh, Trojanci su bježali i prema planini Idi na sjever. Neki su ostali na Idi i okolini, dok su drugi prešli preko nje i mnogih drugih brdovitih bespuća, te došli u veliku ravnicu – Panoniju i nastavili tamo živjeti. Sačuvali su i svoje stare običaje, pa čak i imena.
Stanovnici Kosova čvrsto vjeruju da su direktni potomci Ilira i Dardanaca, trojanskih saveznika u ratu sa Grcima - pa se stoga i u današnje vrijeme nazivaju - Dardancima. Darda je i gradić u Baranji blizu Osijeka, uz napomenu da je ''dardha'' albanski naziv za krušku. Nedaleko Darde, blizu Vukovara, poznati je arheološki lokalitet poznat pod nazivom ''Vučedolska kultura''. Arheološki lokalitet, Vučedol, smješten je uz obalu Dunava, 5 km nizvodno od Vukovara i jedan je od najznačajnijih lokaliteta eneolitika. Ono što ga čini posebnim je činjenica, da je zbog vrijednosti nalaza i mogućeg određivanja profila cjelokupne manifestacije dao naziv jednoj eneolitičkoj kulturi – a istovremeno je to i prostor njezinog ishodišta. Jednom otkriven, Vučedol će ostati u središtu interesa arheološke javnosti te nezaobilazan lokalitet u svim pokušajima razrješavanja složenih procesa izmjene društvenih i ekonomskih odnosa na prijelazu bakrenog i brončanog doba. Zbog svog izvanrednog geostrateškog položaja, Vučedol je bio mjesto stalnog naseljavanja. U najdubljim slojevima ostali su sačuvani tragovi najstarije neolitičke kulture nazvane starčevačkom. Ipak, kontinuirani život na Vučedolu u međusobnom preplitanju prati se u vrijeme eneolitika, kada se u vremenskom trajanju od 700 godina ovdje izmjenju badenska, kostolačka i vučedolska kultura.
Najveći uspon Vučedol je svakako doživio u vrijeme trajanja vučedolske kulture koja je u cijelom svom trajanju datirana u vrijeme od 3000. do 2200. g. pr. Kr. Život na Vučedolu odvijao se na tri naseobinska platoa što su u luku okruživala Gradac koji je svojim izdvojenim položajem i izgledom imao značenje akropole. To je naselje zemljoradnika, stočara, lovaca i prerađivača bakra. Materijalna kultura, u kojoj se posebno ističe keramička produkcija, svojim izvanrednim tehnološkim kvalitetom i estetskim vrijednostima govori i o visoko razvijenoj civilizaciji. Ona se odlikuje izrazitim umjetničkim nadahnućem i stvaralačkom snagom koja je pokrenula novi civilizacijski tok.
Vučedolska keramika plijeni pažnju savršenim skladom oblika i smještaja ukrasa. Najpoznatija keramička posuda je vučedolska golubica – kultna posuda u obliku ptice, bogato urešena inkrustracijama, pronađena 1938.g. na lokalitetu Gradac i keramička čizma, otkopana 2007. g. Valja napomenuti da sve do 18. stoljeća opanci nisu pravljeni kao lijevi i desni, već su bili istog oblika, pa su ih sami vlasnici morali ''razgaziti'' i formirati po svojoj nozi, dok su Vučedolci već šivali obuću posebno za svaku nogu...
Vučedolska golubica najpoznatija je keramička posuda s arheoloških iskopina na Vučedolu. Modelirana u obliku golubice, postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Vukovara, u čijoj se blizini Vučedol nalazi. Imala je kultnu namjenu kao kadionica. Tamne je boje, ukrašena bijelom inkrustacijom (mašnice, ogrlica, niz valovitih i cik-cak crta na krilima) u urezanom ukrasu i ornamentu nastalom žigosanim ubadanjem. Iako je prozvana golubica, arheolozi smatraju da se zapravo radi o ptici jarebici. Jezgra vučedolske kulture je područje današnjeg Srijema i dio Slavonije do planina Krndije i Dilja na zapadu. Od tuda se kasnije Vučedolci šire u svim pravcima. Prvotno Vučedolci podižu svoja naselja na terasama uz rijeke i na obroncima brežuljaka, a kasnije i na vrhovima brda. Podižu i sojenička naselja. Naselja su opkoljena opkopima i palisadama što može upućivati na to da je razdoblje vučedolske kulture bilo vrlo burno i nemirno.
U kasnom razdoblju Vučedolci se počinju naglo širiti (vjerojatno i vojnim pohodima) na sve strane ponekad prodirući čak 700 km daleko od svoje prapostojbine. Vučedolska se kultura tako proširila sve do okolice Praga i južnih Karpata u Češkoj na sjeveru, rumunjskog Banata na istoku, Alpa na zapadu i južne Bosne na jugu. Ovu seobu Vučedolaca potaknula je vjerojatno njihova sve veća potreba za kovinom koje na prvotnom vučedolskom području nije bilo.
Obrada bakra imala je pak posebno važnu ulogu i nju Vučedolci usavršavaju. Razvijaju prvu serijsku proizvodnju predmeta od kovine koristeći se tehnikom dvodijelnih kalupa. Posebno masovno proizvode bakrene predmete i sjekire.
Vučedolci su uz zajedničke vjerske obrede poznavali i obrede koji su bili ograničeni samo na obitelj. Važnu ulogu je kod njih imao kult bika kao i ptica i jelena koji se obično povezuju s obožavanjem sunca. Naselja vučedolske kulture nalaze se uglavnom na uzvisinama, obično uz rijeke, kao što je područje oko Vukovara i Vinkovaca. U srednjoj fazi se proširila na Baranju i Banat, a u posljednjoj se proširila na sve strane te je došlo do raspada jedinstvene kulturne na manje tipove. Nađeni su u Vučedolu i ostaci pastrve, koje u Dunavu nije bilo, te su je nabavljali iz drugih krajeva. Ovo je prva kultura koja koristi tanjure za posluživanje hrane samo jedne osobe, dok su se dotada koristile zajedničke posude za hranu. Vučedolska kultura je, uz vinkovačku kulturu u unutrašnjosti te cetinsku u primorju, jedna od najznačajnijih kultura metalnog doba na našim prostorima.
Vučedolska kultura završava oko 2500. pr. Kr., a u samom Vučedolu oko 2400. pr. Kr.

[Grga]

Godine 1978. u blizini Vinkovaca otkrivena je obojana keramička zdjela za koju se vjeruje da predstavlja najstariji kalendar. Na loncu su oslikane četri vodoravne trake, a svaka je podijelenja na 12 polja, koji bi trebali predstavljati tjedne, a svaki drugi je prazan. U punim kvadratima su slike zviježđa koji se pojavljuju u određenom razdoblju, tako se npr. u prvom redu pojavljuje Sunce te taj pojas predstavlja proljeće. Ovaj vrijedan nalaz nam kazuje da su pripadnici Vučedolske kulture promatrali nebo, bilježili promjene te na taj način oređivali prolaz vremena.

''U vrijeme kada postoji Vučedolski kalendar Orion, u Mezopotamiji imaju svoj kalendar, Egipćani koji rade piramide imaju opet svoj kalendar. Neki njemački matematičari tvrdili su tridesetih godina, kada je iskopana Vučedolska golubica, ili kako sada kažu - jarebica, da je ovdje nastala matematika, geometrija i onda je trgovinom prenijeta u Egipat. Egipćani su tek tada mogli raditi svoje velike piramide''.

Ovo su samo pretpostavke eminentnih ''stručnjaka'' za povijest (moja primjedba).

''Vinkovački Orion je savršena zvjezdana karta neba koju možemo promatrati kao kalendar i sat. Pokušat ćemo ovu našu teoriju objasniti na što jednostavniji način.Vrijeme promatranja svih relevantnih zviježđa je oko 20 h u gore navedenom mjesecu pod predpostavkom da je starim Vučedolcima novi dan započinjao sumrakom. Kut promatranja je obrnut smjeru kazaljke na satu, dakle s desna na lijevo. Prvi unutarnji krug započet ćemo gledati od mjeseca srpnja kada su se Ribe - Pegaz pojavljivale na istočnom dijelu noćnog neba. Slijedeća zviježđa pojavljuju se redom Plejade u rujnu, te Orion u studenome u 20 h, naravno na istočnom dijelu noćnog neba. Na pola krug zatvaraju Ribe - Pegaz, ali ovaj put na zapadnom dijelu noćnog neba u mjesecu siječnju. Zviježđa koja slijede dolaskom sumraka također se nalaze na zapodnoj strani. To su Kasiopeja (stoji okomito) u ožujku i Blizanci u svibnju. Dakle unutarnji ili prvi krug predstavlja smjer istok-zapad''.

Jel vam sada jasno? Moram priznati da meni baš i nije, ali ako crteže na posudi ovako objašnjavaju školovani arheolozi, onda je valjda istina, ipak, ja mislim da je važnije tko je posudu napravio, a po mojoj slobodnoj procjeni – to su bili stari Trojanci...
Zar su tamo nekakvi ''umjetnici'' iz neolitskoga doba bili sposobni napraviti ovako savršeni kalendar? Naravno da nisu. Izbjeglice iz Troje došli su u Panoniju i pokušali nastaviti živjet. Sa sobom su ponijeli i svoje znanje serijske proizvodnje sjekirica iz arsenske bronce u dvodijelnim kalupima. Keramika iz Vučedola opisuje i Hefesta, te još poneke osobe iz priča o klasičnoj starini.

''Vučedolska kultura krenula je niz Dunav i Moravu, preko nalazišta Đurđevačka glavica, sve do nalazišta u grčkom Sitagroiju, gdje je cvala prava industrija s vučedolskim pećima za taljenje arsenskog bakra. Homerovska mitologija prepričava za antičke Grke pradavna vremena lijevanja bakra i bronce, a oni se potpuno podudaraju s vučedolskom tehnologijom. Ta ista tehnologija stigla je i na otok Lemno gdje je Hefest Ahileju iskovao novi oklop za bitku pod Trojom''...

Ovako govori profesor Aleksandar Durman, što meni osobno ne zvuči logično. Prije će biti da su Grci ''ukrali'' trojansku tehnologiju poslije pada Troje, jer... Hefest je živio u velikim i lijepim dvorima, s ljupkim i umiljatim sluškinjama – robotima, a na Lemno je bačen s Olimpa još kao dijete... Zašto bi jedan bog učio zanat od tamo nekakvoga neolitskoga naroda? Hefest je imao svoju kovačnicu na sasvim drugom mjestu, nedaleko od Troje, ustvari Skadra, čije ostake i danas postoje.

Dakle, stari Trojanci bježali su svojim saveznicima – Likijcima u Likiju (vjerojatno Ličanima u Liku), Mišanima u Miziju (možda Omišanima u Omiš), Dardancima na područje Kosova, te Tračanima u Srbiju, Bugarsku i Makedoniju - gdje ostaviše duboke tragove...

''Onda Zeus okrenu svoje blistave oči prema zemlji Tračana što konje gaje''...

Konji se gaje u nizini, a tu istu nizinu u Bugarskoj i danas zovu ''Trakijska'', a u mojoj Slavoniji ''Panonska''. Moje rodno mjesto je Borovac, a najpoznatije bugarsko zimovalište zove se Borovec. Vraca je gradić u Bugarskoj, ali i dio Sarajeva zovu se Vrace... Smoljan je mjesto u Bugarskoj, Smoljan je prezime u nas ''Slavena'', a Smoljanac je mjesto kod Plitvičkih Jezera, ali i prezime u mome kraju...
Razlog? Evo ga na karti (?)... Pa onda... Zagora, Brezovo, Zlatna Res (ili Rez) – je bio kralj Tračana... Resava – rijeka u Makedoniji... Reznik – gradić u Bugarskoj, a Resnik je mjesto u Slavoniji... Resnik je dio Kaštela kod Splita...Resnik – naselje u Hadžićima (BiH)... Resnik – naselje u općini Višegrad (BiH)... Resnik – naselje u Crnoj Gori... Duga Resa – grad kod Karlovca...Je li ono u Bugarskoj gradić Karlovo... ... i da ne nabrajam dalje, jer bi mogao (opet) završiti u Albaniji, ili Makedoniji...
Da se još malo poigramo zanimljivim imenima i nazivima iz Ilijade:

Fama (ili Kaža) – božica je glasine (dobre ili loše, nije ni važno)...
San – je bog spavanja (moram li uopće spominjati šta radimo kad spavamo)... ali... Sana i Sanica – dvije su rijeke u BiH, a Ksant je (po Homeru) rijeka u likijskoj zemlji...
Pan - je bog šume, zaštitnik lovaca i pastira, rođen s kozjim nogama, bradicom i rogovima. U Panonija, ili Panonskoj Nizini, mjestu Davoru kod Nove Gradiške, rođen je pisac A. M. Relković koji je pisao o ''Satiru, ili ti divljem čoviku, s kozjim nogama, bradicom i rogovima''...
Tiha – to je božica sreće, ali i jako lijepa ljudska osobina...
Apolonija – grad u Albaniji, a da li je dobla ime po bogu Apolonu ne znam...
Batieja – je strmi brežuljak ispred grada Troje i može se obići sa svih strana... Brežuljak se zove još i ''Mirina skakačica''... Batina je gradić u Baranji, nedaleko Vučedola, dok je Mira – hm, pa žensko ime...
Troil – se zove jedan od pedeset Prijamovih sinova , a Trilj je gradić u Dalmaciji...
Domus... je blistavi Hektorov dvor, a kod mene je jednostavno - dom...
Bog Hefest poslije rođenja bačen je s Olimpa. Padao je cijeli dan i pao na otok Lemno, gdje ga spasiše Sinćani... Nitko ne može ''padati'' cijeli dan ako nema neko pomoćno sredstvo za usporavanje pada...Recimo padobran ''paraglajder''... Možda je kao dječak bio nestašan pa je posudio spravu za dugotrajan let zrakom...i malo nezgodnije doskočio na kopno...
Mogao je pasti jedino na otok Brač, a spasiti su ga mogli stanovnici Sinja i okolice... Pri padu je polomio jednu nogu, pa je stoga bio hrom, a pošto je bio božjega roda nastavio je živjeti negdje blizu pada, u velikim bijelim dvorima, s dobro opremljenom kovačnicom za kovanje lijepih predmeta od zlata, bakra i bronce...

''Prijam podigne čašu od suhoga zlata, djelo Hefestovo i baštinu trojanske kraljevske porodice, te pozdravi bliskog rođaka iz Etiopije - Memnona''...

Gdje bi se ova kovačnica mogla nalaziti? Morala je biti negdje blizu Troje. Imam ideju poslije nekoliko otkrivenih arheoloških nalaza na lokalitetu staroga grada Daorsona.

[Grga]

Vikkovački orion

[Grga]

U Stocu postoji predanje da je čitavo Stolačko polje nekada bilo pokriveno vodom. U podnožju stijene, na kojoj su golemi megalitni blokovi, nalaze se ostaci luke Daorsona. U knjizi “Povjest Bosne i Hercegovine”, postoji podatak iz grčkog putopisa u 4. stoljeću prije nove ere da se od trgovišta Narone pruža veliko jezero, sve do zemlje Autarijata, negdje kod Konjica. U jezeru se nalazi otok od 120 stadija (21,3 km). U istom putopisu stoji da kroz tjesnac može proći galija troveslarka (trirema), ili teretni brod. Ti stari grčki putnici mislili su da Neretva utiče iz navedenog jezera i svojim kratkim tokom ulijeva se u more. Ako se jezerom moglo doći do teritorije Autarijata onda je tu teren morao biti mnogo niži pa se, vremenom, usljed tektonskih poremećaja, podigao. Jedan ogranak tog jezera je vjerojatno dopirao do Daorsona, jer je na novcu, pronađenom oko zidina, bila utisnuta galija, odnosno, galija je bila njihov zaštitni znak.
Megalitne zidine i arheološke iskopine u okolini zanimljive su po još nekoliko neobičnih nalaza. Zidovi Daorsona na nekim su mjestima debeli čak četiri metra. Pronađeni su kalupi za lijevanje metala, među kojima su prepoznati, naprimjer, bog Dionis i krilati konj Pegaz...
Krilati konj Pegaz...!? Paraglajder ili motorni zmaj...!?
Možda je na njemu jahao Hefest prije pada na Lemno...
Naročito su zanimljivi kameni mozaici otkriveni u Daorsonu.

Kakav komentar sada ostaviti, osim da su stanovnici Daorsona jako dobro poznavali ''grčku povijest'', ili su bili direktni učesnici ove povijesti, ili... što je najlogičnije... ovo je bila Hefestova kovačnica...

''Kraljica Amazonki, Pentezileja, kći boga rata Aresa bijaše lijepa kao božica Zora kad se okružena Horama spušta s Olimpa na rub Zemlje''.

Božica Zora okružena Horama? Postoji li uopće naziv ''Zora'' u Grčkom Jeziku? Koliko je meni poznato ovo je često žensko ime u našim krajevima, ali i naziv za osvit novoga dana.
Hore su inače u grčkoj mitologiji boginje životnog reda i godišnjih doba, a Zeusove su i Temidine kćeri.

Zbog čega ovi golemi kameni blokovi u debelim zidinama nisu mogli biti bijeli dvori hromog boga i kovača Hefesta? Neolitski i primitivni ljudi nikako nisu mogli sazidati ovakvu građevinu. U današnje vrijeme bila bi potrebna dobra mehanizacija, sa velikim brojem radne snage za ovakav pothvat. Da bi ova moja teorija bila još dostupnija moram pisati o Jasonu, njegovim moreplovcima Argonautima, brodu Argu i plovidbi u nepoznato. Postoji nekoliko teorija o njihovom povratku u domovinu, nakon krađe zlatnog runa, ipak, kada pokažem neke svoje dokaze istina bi mogla biti malo drugačija. Mit bi se mogao početi pretvarati u stvarnost...

[Enigma]

Mjesto je zagonetno. http://www.piramidasunca.ba/ba/index...nog-grada.html

[rajan]

vesti iz Turske:

http://www.blic.rs/kultura.php?id=112052